Prolazeći kroz život uvek naidjemo na nekoga ko vas inspiriše, ko vas potstakne da nešto radite. Ni ja nisam bio izuzetak i malo ću pisati o tome.
Njeno ime je bilo Ljubica i živela je u susednoj kući. Imala je divnu talasastu kosu upletenu u jednu kiku koja je prkosno padala niz ledja. Telo joj je počelo da uzima izgled starije devojke, takodje ustalasano i privlačilo pogled (moj jeste). Oči su joj bile...pazi Boga ti, čini mi se da joj nikad nisam stigao do očiju...ne sećam se boje ali sam prilično siguran da je imala oči. Volela je da priča samnom a ja sam voleo da blenem u nju. Bolje da stanemsa opisivanjem i biće dovoljno da kažem da mi se mnogo svidjala. Ne mogu sada da se tačno setim da li mi se samo svidjala ili mi se i dopadala.
Ta ustalasana devojčica je i mene prilično ustalasala i potstakla na mnogo što šta. Zbog nje sam naučio da se klizam, da vozim rolšue, da igram...i mnogo još toga ali nećemo o tome sada. Zadržaću se na knjigama. Desilo se da je Ljubica imala puno knjiga i to vrlo interesantnih. Kada mi je prvi put dala nisam baš bio oduševljen ali kasnije baš jesam. Polako, polako, reč je o knjigama i mislio sam kad mi je prvi put dala knjigu da pročitam. Čitao sam ja i ranije ali ne toliko puno ali zbog Ljubice sam baš puno čitao i vrlo brzo. Želja mi je bila da se što pre pojavim na njenim vratima da vratim knjige i da uzmem nove.
Tako sam ja pored Ljubice zavoleo mnoge stvari, mnoge aktivnosti ali i čitanje knjiga. Zahvaljujem se Ljubice i da ti kažem da si mi ostala u lepoj uspomeni.

