Kakva su vremena dosla, u kafani nigjde nikoga, a evo i ja sama dodjoh. Avaj, bas o tome htjedoh da popricam sa nekim od vas, jer vas drzim za mudre ljude, ali izgleda da cu morati da se izjadam samo sankeru.
Naime, od kad sam promijenila nacin razmisljanja, evo ima par mjeseci, i ja se osjecam bolje, radosnija sam, dobijam neke pozitivne komentare za izgled, ja pricam o tome kako se ne treba nervirati, ne treba brinuti, ne treba pozurivati apsolutno nista, vec treba tacno znati sta zelimo, i ici ka' tome, onoliko brzo koliko nam mogucnosi dozvoljavaju, ne preopterecujuci sebe....itd, medjutim, ovim ljudima su toliko isprani mozgovi pricom kako je zivot tezak, kako moras da prolijes suze, krv i znoj za kap radosti, i zrno bogatstva, kako moras da brines jer ako ne brines ti si bezdusna osoba, i slicne stvari, i tako ja krenem sa svojom mirnom pricom, prilagodjenoj osobi, a oni mene gledaju kao da sam pala sa Marsa.
Nece ljudi nikako da prihvate da se bez negativnih emocija i gubljenja zdravlja moze sve.
Upravo sad, pricam nesto sa drugom, i kazem kako volim da jedem polako, da uzivam u tom obroku, i da ne volim da jedem na ulici u zurbi, jer sam ''spora'' pa me onda svi pozuruju i na nos mi iskija, a on meni kaze kako ja moram da uzmem zivot u svoje ruke i da se ubrzam, nema nista od cekanja.
Ko je sad tu luuud????
Takodje, prije par dana, izadjem ja sa dvije najbolje drugarice da prosetam, sticajem okolnosti zadnjih mjesec dana se nijesmo mnogo gledale, i shvatam da one dvije pricaju o nekim trivijalnim temama, koje me vise uopste ne interesuju, i ispod nivoa mi je da govorim o tome. Osjecala sam se da medju svojim najboljim drugricama, vise ne pripadam tom drustvu.
E, sad, sta je ono zbog cega sam ja dosla ovdje da se uz casicu pozalim. Javio se strah u meni da cu izgubiti sve svoje prijatelje. A nema ih mnogo. Bojim se da necu naci pravi nacin da im objasnim svoj sadasnji zivotni stav. Da u buducnosti necemo imati zajednickih tema, jer ce ih ponijeti ova trivijalnost i banalnost koja je zavladala. Da se razumijemo, ne zelim ja da filozofiram o kojekakvim temama, ali nesto konretno, kreativno, inspirativno...ne samo puko prezivljavanje, uz par nocnih provoda niskog kvaliteta i poplavom traceva.
Da zavrsim svoje izlaganje, treba mi pomoc oko toga kako na indirektan nacin da predstavim svojim prijateljima pozitivan nacin razmisljanja, bez pomena o Ratnicima, jer bi prvo pomislili da sam u nekij sekti
a onda jos vaznije pitanje, kako da uvedem u ovu pricu, i pomognem drugu da konacno ''izlijeci'' svoj zivot, jer mu je to neohodno. Takodje na neki indirektan nacin. Evo vec danima smisljam. Tj. pokusala sam skoro da ga ubijedim da ne gleda na ono sto nema, vec na ono sto ima, i da bude srecan zbog toga (namjerno mu nijesam rekla da bude zahvalan) a on je to prokomentarisao sa ironijom.
Ne zelim da izgubim ni jednog prijatelja, jer jeste da ih je malo, ali su svi vrlo kvalitetne osobe, sa mnogo potencijala, ali zarobljene nasim palanackim nacinom razmisljanja, i zatrpani gomilon nevaznih i zaglupljujucih informacija.
Uh, ala se raspisah. Ako je neko i procitao sve ovo, hvala.
Pozdravljam vas, i ljubim vas, i zahvalna sam za ovo mjesto na kojem mozemo da pisemo sve sto nam padne na pamet, i sto nas muci.