Negativnosti i zašto im se radujem
Dobila sam inspiraciju da napišem nešto na temu negativnosti. Odmah ću priznati da već neko vrijeme važem tu ideju, da li ju provesti u stvarnost ili ne, budući da bi neki od članova foruma ovo mogli shvatiti kao narušavanje pozitivne atmosfere na forumu. Međutim, u svemu je bitna namjera. Namjera je ono što određuje kvalitetu i rezultat nekog djela.
Sve češće se na forumu mogu pročitati priče (većinom) novih članova o tome kako se, unatoč silnom radu na sebi, konstantno vrte u krug i vode borbe sa samima sobom. Dane provodimo čitajući svoje pozitivne afirmacije, vizualiziramo najbolje ishode naših djela, meditiramo o sreći i ljubavi. Nekoliko dana čini nam se da je sve ok, vidimo svoj napredak, bolje se osjećamo, više se smijemo, ne shvaćamo život tako ozbiljno (kako ide ona izreka: ne shvaćajte život toliko ozbiljno, ionako iz njega nećete izaći živi
). Zatim, poput groma iz vedrog neba, udari nas nečija riječ, nečiji pogled ili postupak, i u jednom kratkom trenutku u čitavoj vječnosti mi uspijemo zaboraviti tko smo, što smo, zašto smo tu i što radimo. Želudac nam se stisne, dlanovi oznoje, vrućina navire u lice, knedla u grlu raste.... Na kraju pucamo, vičemo, borimo se protiv svijeta i njegove zloće, okrivljavamo svijet jer se loše osjećamo i ponovno padamo. Govorimo si kako se sav trud da promijenimo život na bolje nije isplatio, kako je sve to uzalud i da nema šanse da se izvučemo. Svijet je opet protiv nas, i učinit će sve da nam napakosti. Počinjemo vječnu bitku između sebe i svih ostalih. I tu je vrijeme da zastanemo.
Što smo upravo učinili? Odrekli smo se svoje moći. Dopustili smo svijetu da vodi brigu o našim emocijama, mislima, našem doživljaju sebe. Dopustili smo drugima da nam diktiraju tko ćemo biti i tko bismo trebali biti. Odrekli smo se svoje urođene sposobnosti da sami odlučujemo o tome tko smo i kako ćemo živjeti.
Također, načinili smo još jednu grešku, koja, gledana iz jedne druge perspektive, to baš i nije. Uskoro ću objasniti o čemu se radi. Onoga trenutka kada smo počeli borbu sa svijetom, zaboravili smo svoju pravu prirodu, a to je da smo svi
JEDNO. Ne postoji oštra granica između vas i vaše okoline. Stoga, kada kažemo da se borimo s nekim, ono što uopće ne razumijemo jest da se zapravo borimo sami sa sobom. I jedini način da se pomirimo sa svijetom, jest taj da izvršimo mirenje sa sobom.
Kada dopustimo vanjskim okolnostima da nam diktiraju kako ćemo se ponašati, što ćemo misliti, raditi i kako ćemo se pritom osjećati, odrekli smo se jednog temeljnog prava. Odrekli smo se prava slobodne volje. To pravo nam pripada po rođenju, i ne gubimo ga čak ni prilikom smrti. Ono je naše, oduvijek je bilo i uvijek će biti. Razlog tome je to što se nimalo ne razlikujemo od onoga tko nam je dao to pravo. Tog nekog nazvali smo različitim imenima - Izvor, Stvoritelj, Jedno, Bog, Majka/Otac, Ja Jesam, ... Prije nego što smo se spustili u treću dimenziju i započeli svoje materijalne živote, obitavali smo u Izvoru. Stanje Izvora uvijek je blaženstvo. U tom stanju blaženstva, koje je naše prirodno stanje, mi nemamo priliku shvatiti koliko nam je zapravo lijepo. Kada ste blaženi cijelu vječnost, to nije nimalo uzbudljivo. Baš zbog toga, u tom stanju ne možemo spoznati svoje prostranstvo, veličinu, svoje mogućnosti i moći. Da bismo ih spoznali, najprije ih si moramo oduzeti.
I tada se Jedno odlučilo podijeliti i zaboraviti na sebe i beskrajnu moć koju ima. Spustili smo se u 3D i prihvatili iluziju oštrih granica i odvojenosti. Prihvatili smo sve suprotno od onoga što jesmo, zaboravljajući na naš prvotni oblik (koji nema oblika). Dospjeli smo u svijet dualnosti, koji je suprotan zakonu Jednoga. U ovom svijetu sve ima svoju suprotnost, i stoga postoje paradoksi. Apsolutno sve s čime se susrećete u ovoj dimenziji jeste paradoks nečemu. Ne postoji tvrdnja ili činjenica koja je univerzalna i jedina točna. Svaka činjenica ima svoju suprotnost, i obje mogu biti točne, ovisno o tome kako se primijenjuju. Ne postoji samo jedan način da se nešto učini. Uvijek postoji i suprotno od toga.
Sada polako možemo početi govoriti o negativnostima. Što je, zapravo, negativnost? Negativnost je suprotnost pozitivnome. A što je negativno, a što pozitivno, odlučujemo isključivo mi sami (
pravo slobodne volje!!) Pozitivno uvijek predstavlja nešto čemu se radujemo, što priželjkujemo i što nam donosi bilo koji oblik zadovoljstva. Negativno je uvijek ono čemu se opiremo, čega se želimo riješiti i što nam donosi razne oblike patnje i nezadovoljstva.
Moje pitanje glasi:
Kako ćete znati što želite, ako prvo ne shvatite što ne želite?
Tu uskaču suprotnosti kao pomoć. Upravo zahvaljujući njima, dobivamo priliku spoznati sebe i širiti se. A širimo se pomoću svojih želja. Želja za nečim nastaje kao ishod odbojnosti prema nečem drugom. Klasičan primjer: "Ne sviđa mi se crna bluza, ja bih radije bijelu."
Postoji dio vas koji se zove Više Ja. Više Ja je konstantno na frekvenciji Izvora, i time ono čini našu vezu s Izvorom, s Jednim. Prije rođenja, dok smo i sami bili na mjestu Višeg Ja, imali smo želje koje smo odlučili ostvariti tijekom materijalnog života. Postavili smo si neke ciljeve, zadatke s kojima se u ranijim životima nismo suočavali, te smo ih pripremili za ovaj. I, dakako, da bi nam izlet u 3D bio što zanimljiviji, lukavo smo si obrisali sjećanje na te želje, i popločili si put iskustvima koja će nam pomoći da se prisjetimo tih želja, i ostvarimo ih. Da to nismo učinili, da smo ostali svjesni svojih namjera, i uz to svojih moći koje ćemo koristiti da ih ostvarimo, sve bismo obavili u prvih godinu dana života. Nitko od nas ne bi doživio ni punoljetnost, a kamoli duboku starost. Za to ne bi bilo razloga.
Dobrodošle, negativnosti! Kroz iskustva patnje, boli i nelagode dobivamo priliku spoznati sebe, svoju prirodu Jednoga i svojih neograničenih moći stvaranja. Svaki put kad nas nešto zaboli (bilo fizički, mentalno ili emocionalno), mi spoznajemo nešto što ne želimo. Ubacit ću ovdje primjer iz vlastitog života. Kao dijete sam bila izopćena iz svog društva. Potom mi se isto desilo u osnovnoj školi. U nešto blažem obliku doživjela sam to i u srednjoj školi, a zatim i nakon školovanja. Ljudi su mi se zgadili do te mjere da sam ih počela sama tjerati od sebe i radije birati samoću. Sada, kada imam vremena na pretek da budem sama, shvaćam da to nije ono što želim. U početku je bilo zabavno, da. Tko ne bi želio imati svo vrijeme ovog svijeta za sebe? Sada kad sam to iskusila, prerasla sam tu želju i stvorila novu. Ono što doista želim je biti okružena ljudima, vidjeti samo dobro u svojoj okolini i dijeliti ljubav sa svijetom. Želim da ljudi razgovaraju sa mnom, da mi se povjeravaju i zovu me da budem dio njihovih života. Upravo sada i ovdje stvaram novu želju, a time si otvaram put ka ostvarenju svojih ciljeva u ovom životu. Da li bi se to dogodilo da sam vječito bila okružena ljudima? Ne. Samo bih se i dalje opirala njihovoj prisutnosti i ne bih imala vremena za sebe. Nikada ne bih spoznala da samoća može biti zabavna, a i teška. Upoznala sam dvije strane samoće, i time doprinjela razvoju Univerzuma. Univerzum sada zna kako je biti sam.
To je kao i kada biste došli ribi koja vas može razumjeti i pitali ju da li uživa u vodi. Ona bi vas zbunjeno upitala: "Voda? Kakva voda? Ja ne vidim nikakvu vodu?" Sirota riba ni ne zna da je u vodi dok ne završi na kopnu. Tek kada joj se to desi, kada ostane bez kisika i osjeti bol preživljavanja na suhome, počet će cijeniti svoj život u vodi. Tada će znati što zapravo želi, i Univerzum će narasti.
Sada se želim i osvrnuti na razna duhovna učenja koja također znaju zadavati glavobolje onima koji traže sebe i ne znaju koji put odabrati. Jedno učenje će vam govoriti kako uvijek treba biti pozitivan, prihvaćati sve bezuvjetno, i u svakoj situaciji se ponašati kao da je uvijek sve savršeno. Neko drugo učenje će vas gurati da se suočite sa svojom boli, da ju izvučete na površinu i kažete joj "Come at me, bro!!" Opet, neko treće učenje će vam sugerirati da ispraznite um i samo promatrate život kako teče. I, tko je na kraju u pravu? Svi se međusobno pobijaju, kome uopće možemo vjerovati?
Odgovor je:
Svi su u pravu, i sva su učenja točna.
Živimo u višedimenzionalnoj stvarnosti. Stoga, i duhovnost je višedimenzionalna. Duhovni put biramo prema tome gdje smo sada. Netko tko se nije pomirio sa svojom prošlošću, doživjet će neuspjeh ako odmah skoči na izgovaranje afirmacija. Osjećat će ogroman otpor i doživjeti još veću bol i razočaranje. Takva osoba će radije odabrati put suočavanja sa svojom boli. Najprije se mora očistiti, stvoriti prostora za nešto bolje. Tek tada se može upustiti u čari pozitivnog razmišljanja. To je kao da se pokušavate riješiti korova time što ćete odstraniti samo stabljiku. Na tom mjestu ne može izrasti ruža dok se ne riješite korova. A da bi ga ste se riješili, treba mu pronaći korijen i iščupati ga van.
Isto tako, netko tko je u miru sa svojom prošlošću, netko tko je u potpunosti naučio oblikovati svoj život i čije su misli uvijek u skladu s vibracijom Izvora, neće imati pretjerane koristi od toga da izgovara afirmacije i vizualizira savršen život. Osoba koja je na toj razini svijesti dobiva sve to s lakoćom. Afirmacije su za nju samo nepotrebno traćenje vremena, budući da joj pozitivne misli dolaze prirodno i bez napora. Stoga joj i sve manifestacije dolaze s lakoćom. Takva će osoba radije odabrati put mirnog samopromatranja, put prepuštanja životu kakav on jest, bez nastojanja da išta mijenja (jer se sve već oblikuje po njezinoj volji i želji). Takvim putem osoba više ne mora sama sebi postavljati želje i ciljeve, nego su njezine radnje uvijek u skladu s Višim Ja, i time uvijek polaže željene rezultate. Svaka njezina radnja orkestrirana je željom Višeg Ja.
Svima koji se osjećaju obeshrabreno, i koji misle da nešto rade krivo, želim poručiti ovo: Upravo se nalazite točno tamo gdje treba, i činite točno ono što ste došli učiniti. Svaka vaša negativna emocija, negativno iskustvo daje vam priliku da pogledate u smjeru onoga što želite, i da prema tome idete. Negativnosti doista služe samo za to. Ne možete znati tko ste, dok ne prepoznate ono što niste. Na kraju, kada sve to otpadne, ostat ćete samo vi, ono što jeste, ono koje može sve i ima sve. Ne zaboravite da svako crno ima svoje bijelo, i da su to samo alati koji služe vašem rastu i širenju. Prepoznajte svaku negativnost kao priliku da sudjelujete u stvaranju Univerzuma i njegovoj samospoznaji. Vi ste doista došli sa svrhom da služite, da služite Izvoru, a time i sebi. Pozvani ste da pomognete i na to ste s radošću pristali. Zaborav je jedino što stoji između vas i samospoznaje, ali bez njega stvari bi bile ubitačno dosadne (a nitko ne želi da mu bude dosadno cijelu vječnost).
Uz to, uživajte u svakom iskustvu koje doživljavate, nemojte ga nastojati zadržati ili pobjeći od njega. Gledajući iz perspektive Višeg Ja, ovaj 3D život traje onoliko koliko vam treba da uđete u kino, pogledate film, i izađete van. Ovo je samo bljesak u vječnosti. Iskoristite ga najbolje što možete. Živite ga, promatrajte, znajte da je stvarno, i da prolazi. Vi ste ga stvorili, na kraju krajeva, pa zašto da ne uživate???
Sve vas voli Krijesnica. Budite blagoslovljeni!
