Page 4 of 5

Re: Naše misli i osjećaji

Posted: 04 Sep 2013, 17:49
by Suncokret
Aurora, poslednju poruku kao da sam ja napisala :D
Meni samopouzdanje manjka opasno, a ne bi se reklo, najglasnija sam od svih :D
Da nema crvenila na licu ljudi bi mislili da me nicega nije sramota :totalnolud:
Nego, skoro sam citala u nekoj knjizi da ces uz pomoc ovih tehnika (meditacija, vizuelizacija..) privuci situaciju,
dobices sansu, a tvoje je da li ces je iskoristiti ili ne. Npr. padne ti neka ideja na pamet, koju ako realizujes dobijas
novac (pozamasnju sumu :D ), ali na tebi je da li ces da radis nesto po tom pitanju ili ne. Tako ja na to gledam.
E sad, kontam da bi covek trebao u potpunosti prepusti, i da veruje da ce univerzum izabrati najbolje za njega,
ali to je tesko, svi mi imamo pregrst zelja i zeljica.
Samo mislim da se prvo samopouzdanje mora izgraditi, jer dzaba ti sansa i situacija ako ne smes i ne umes da je iskoristis
zato sto sebi ne verujes dovoljno, a meni je to trenutno najveci kamen spoticanja. Eto, raspisah se ja.
:*****

Re: Naše misli i osjećaji

Posted: 05 Sep 2013, 19:11
by Aurora3
Eh, to samopouzdanje... :)
Moje je gradjeno na tudjim misljenjima, i nekim opsteprihvacenim standardima, a ja se tu nikad uklapala nijesam, pa tako ni samu sebe nijesam prihvatila u potpunosti, a nijesam htjela da se mijenjam iz inata, dok ne prestanu svi da pricaju, a onda se samo nagomilavalo nezadovoljstvo i nesigurnost....
Huh..umjesto da prihvatimo sebe i druge onakvima kakvi jesmo, stalno nesto novo trazimo. U redu je mijenjati se, ali ne po tudjoj volji i tudjim standardima, samo u skladu sa svojim zeljama.
Sad tako gledam na to. I mnogo mi je lakse. :D
:******

Re: Naše misli i osjećaji

Posted: 28 Sep 2013, 04:25
by Alexicaa
Ja se ponekad osecam kao prosveceni Buda :D Po ceo dan pisem afirmacije,slusam relax muziku,pijem cajice,smejem se,pevam,citam knjige ..ne izlazim iz kuce nekad po par dana i samo to radim. Da li je to normalno ? :D prosto nmg da se odvojim od toga.Nekako mi hrani dusu sve to :D i tek posle 3-4 dana pozelim kao da izadjem malo na vazduh,ali nemam neku potrebu ni da se druzim ponekad ni nista.Prija mi da budem sama sa sobom :D uopste me ne zanima sta se desava,ko sta radi.Kao da sam u svom svetu :D Zanima me samo da li je to normalno ili sam poludela :D hahaha

Re: Naše misli i osjećaji

Posted: 28 Sep 2013, 12:17
by Krijesnica
Hahahaha, što god da radiš kako bi nahranila svoju Dušu, je nešto najnormalnije što možeš raditi uopće! Pružaš si ljubav, pa svijet je očajno gladan za takvim činom!
Nekad mi je toliko dosadno da molim Boga da mi nabaci neke obaveze, da me optereti nekim aktivnostima samo da si ispunim dan. Pa mi naiđu dva-tri dana gdje konstantno trčim s mjesta na mjesto, družim se s ljudima, pospremam, odlazim u kupovinu...i onda si kažem DOSTA! Sada je red na mene! I zatvorim se u svoju sobicu, upalim mirisni štapić, skuham si čaj, čitam neko duhovno štivo, meditiram, molim se, vizualiziram nešto lijepo, pišem, crtam... Osjećam kako mi duša vrišti od radosti jer joj dajem ono što joj treba. Stoga, kad opet naiđe nekoliko dana opterećenja, sve se to lakše podnosi, jer je duša dobila gorivo koje joj je bilo potrebno. ;)

Lijepo je biti sam ponekad. Ljudi pogrešno misle da su usamljenost i samoća ista stvar. Ja mogu biti sama danima i zabavljati se kao nikad u životu. Jer tek kad uživam u vlastitom društvu, mogu uživati i u društvu drugih ljudi.

Re: Naše misli i osjećaji

Posted: 28 Sep 2013, 21:15
by Alexicaa
Jeste :D U pravu si :D :veselica: :veselica: :veselica: BITNO DA JE NAMA LEPO I DA RADIMO STA HOCEMO I KAKO NAM ODGOVARA :D

Re: Naše misli i osjećaji

Posted: 30 Sep 2013, 13:03
by Aurora3
Alexice, ja zudim za tim da budem sama sa svojim mislima i aktivnostima. Kako zivimo u malom stanu, gdje god da pokusam da se izolujem bar na kratko, to ostane na pokusaju, jer se uvijek neko pojavi. :) Zato uzivaj. :) A kako sam zatvorena po prirodi, i jos ne volim da dijelim svoja razmisljanja, zelje, potrebe sa drugima, narocito ne sa porodicom, jer oni to uopste ne razumiju, razliciti smo, i ne pokusavam da radim nesto za sebe u samoci. Ovo sa porodicom sam prihvatila, takvi su kakvi su, ali bojim se ovog odlaganja zadovoljenja mojih potreba. Pa, ako imate neki savjet, rado ga primam. :D Pozdrav za divne ljude, uzivajte u ovoj kisi. :) :****

Re: Naše misli i osjećaji

Posted: 30 Sep 2013, 13:45
by Suncokret
Jedno vreme dok sam studirala u jednom trenutku smo nas cetiri
zivele u stanu od 32m kvadratnih. Ja volim drustvo ali treba mi bar
sat, dva da sama sedim, popijem kafu, citam, meditiram,... zamal' da poludim, ahaha :D
Tako da sam ja setala, obidjem "ceo" Novi Sad, nema me pola dana :veselica:
Mozes da setas, nadji neko skrovito mesto, ili prati tempo kad ko ustaje i leze
pa uzivaj kad svi zaspe, ja tek meditiram (mada ja kad sam kuci imam dosta prostora)
kad svi legnu, ili nesto rade, pa znam da nece ulaziti u sobu da nesto uzmu, da me nesto pitaju
i slicno...
:ruzha:

Re: Naše misli i osjećaji

Posted: 02 Oct 2013, 15:05
by Aurora3
U tom grmu lezi zec :) , kod mene je u svakom trenutku neko budan. :D osim mozda od 4 do 6 ujutro :D :ruzha:

Re: Naše misli i osjećaji

Posted: 07 Oct 2013, 16:40
by Krijesnica
A kako bi ukućani reagirali kada bi im naglasila da trebaš malo biti sama? Možda im se to na prvu neće svidjeti ili će te proglasiti pohlepnom, ali argument koji bi mogao poslužiti je recimo glavobolja...boli te glava, ideš leći na sat vremena i moliš da te nitko ne smeta. Iako imam svoju sobu ovdje, isto tako me svatko malo netko treba. Kada želim meditirati, to radim pod krinkom popodnevnog drijemeža :D

Re: Naše misli i osjećaji

Posted: 14 Dec 2013, 17:36
by Krijesnica
Negativnosti i zašto im se radujem

Dobila sam inspiraciju da napišem nešto na temu negativnosti. Odmah ću priznati da već neko vrijeme važem tu ideju, da li ju provesti u stvarnost ili ne, budući da bi neki od članova foruma ovo mogli shvatiti kao narušavanje pozitivne atmosfere na forumu. Međutim, u svemu je bitna namjera. Namjera je ono što određuje kvalitetu i rezultat nekog djela.

Sve češće se na forumu mogu pročitati priče (većinom) novih članova o tome kako se, unatoč silnom radu na sebi, konstantno vrte u krug i vode borbe sa samima sobom. Dane provodimo čitajući svoje pozitivne afirmacije, vizualiziramo najbolje ishode naših djela, meditiramo o sreći i ljubavi. Nekoliko dana čini nam se da je sve ok, vidimo svoj napredak, bolje se osjećamo, više se smijemo, ne shvaćamo život tako ozbiljno (kako ide ona izreka: ne shvaćajte život toliko ozbiljno, ionako iz njega nećete izaći živi :mrgreen: ). Zatim, poput groma iz vedrog neba, udari nas nečija riječ, nečiji pogled ili postupak, i u jednom kratkom trenutku u čitavoj vječnosti mi uspijemo zaboraviti tko smo, što smo, zašto smo tu i što radimo. Želudac nam se stisne, dlanovi oznoje, vrućina navire u lice, knedla u grlu raste.... Na kraju pucamo, vičemo, borimo se protiv svijeta i njegove zloće, okrivljavamo svijet jer se loše osjećamo i ponovno padamo. Govorimo si kako se sav trud da promijenimo život na bolje nije isplatio, kako je sve to uzalud i da nema šanse da se izvučemo. Svijet je opet protiv nas, i učinit će sve da nam napakosti. Počinjemo vječnu bitku između sebe i svih ostalih. I tu je vrijeme da zastanemo.

Što smo upravo učinili? Odrekli smo se svoje moći. Dopustili smo svijetu da vodi brigu o našim emocijama, mislima, našem doživljaju sebe. Dopustili smo drugima da nam diktiraju tko ćemo biti i tko bismo trebali biti. Odrekli smo se svoje urođene sposobnosti da sami odlučujemo o tome tko smo i kako ćemo živjeti.
Također, načinili smo još jednu grešku, koja, gledana iz jedne druge perspektive, to baš i nije. Uskoro ću objasniti o čemu se radi. Onoga trenutka kada smo počeli borbu sa svijetom, zaboravili smo svoju pravu prirodu, a to je da smo svi JEDNO. Ne postoji oštra granica između vas i vaše okoline. Stoga, kada kažemo da se borimo s nekim, ono što uopće ne razumijemo jest da se zapravo borimo sami sa sobom. I jedini način da se pomirimo sa svijetom, jest taj da izvršimo mirenje sa sobom.

Kada dopustimo vanjskim okolnostima da nam diktiraju kako ćemo se ponašati, što ćemo misliti, raditi i kako ćemo se pritom osjećati, odrekli smo se jednog temeljnog prava. Odrekli smo se prava slobodne volje. To pravo nam pripada po rođenju, i ne gubimo ga čak ni prilikom smrti. Ono je naše, oduvijek je bilo i uvijek će biti. Razlog tome je to što se nimalo ne razlikujemo od onoga tko nam je dao to pravo. Tog nekog nazvali smo različitim imenima - Izvor, Stvoritelj, Jedno, Bog, Majka/Otac, Ja Jesam, ... Prije nego što smo se spustili u treću dimenziju i započeli svoje materijalne živote, obitavali smo u Izvoru. Stanje Izvora uvijek je blaženstvo. U tom stanju blaženstva, koje je naše prirodno stanje, mi nemamo priliku shvatiti koliko nam je zapravo lijepo. Kada ste blaženi cijelu vječnost, to nije nimalo uzbudljivo. Baš zbog toga, u tom stanju ne možemo spoznati svoje prostranstvo, veličinu, svoje mogućnosti i moći. Da bismo ih spoznali, najprije ih si moramo oduzeti.
I tada se Jedno odlučilo podijeliti i zaboraviti na sebe i beskrajnu moć koju ima. Spustili smo se u 3D i prihvatili iluziju oštrih granica i odvojenosti. Prihvatili smo sve suprotno od onoga što jesmo, zaboravljajući na naš prvotni oblik (koji nema oblika). Dospjeli smo u svijet dualnosti, koji je suprotan zakonu Jednoga. U ovom svijetu sve ima svoju suprotnost, i stoga postoje paradoksi. Apsolutno sve s čime se susrećete u ovoj dimenziji jeste paradoks nečemu. Ne postoji tvrdnja ili činjenica koja je univerzalna i jedina točna. Svaka činjenica ima svoju suprotnost, i obje mogu biti točne, ovisno o tome kako se primijenjuju. Ne postoji samo jedan način da se nešto učini. Uvijek postoji i suprotno od toga.

Sada polako možemo početi govoriti o negativnostima. Što je, zapravo, negativnost? Negativnost je suprotnost pozitivnome. A što je negativno, a što pozitivno, odlučujemo isključivo mi sami (pravo slobodne volje!!) Pozitivno uvijek predstavlja nešto čemu se radujemo, što priželjkujemo i što nam donosi bilo koji oblik zadovoljstva. Negativno je uvijek ono čemu se opiremo, čega se želimo riješiti i što nam donosi razne oblike patnje i nezadovoljstva.

Moje pitanje glasi: Kako ćete znati što želite, ako prvo ne shvatite što ne želite?

Tu uskaču suprotnosti kao pomoć. Upravo zahvaljujući njima, dobivamo priliku spoznati sebe i širiti se. A širimo se pomoću svojih želja. Želja za nečim nastaje kao ishod odbojnosti prema nečem drugom. Klasičan primjer: "Ne sviđa mi se crna bluza, ja bih radije bijelu."
Postoji dio vas koji se zove Više Ja. Više Ja je konstantno na frekvenciji Izvora, i time ono čini našu vezu s Izvorom, s Jednim. Prije rođenja, dok smo i sami bili na mjestu Višeg Ja, imali smo želje koje smo odlučili ostvariti tijekom materijalnog života. Postavili smo si neke ciljeve, zadatke s kojima se u ranijim životima nismo suočavali, te smo ih pripremili za ovaj. I, dakako, da bi nam izlet u 3D bio što zanimljiviji, lukavo smo si obrisali sjećanje na te želje, i popločili si put iskustvima koja će nam pomoći da se prisjetimo tih želja, i ostvarimo ih. Da to nismo učinili, da smo ostali svjesni svojih namjera, i uz to svojih moći koje ćemo koristiti da ih ostvarimo, sve bismo obavili u prvih godinu dana života. Nitko od nas ne bi doživio ni punoljetnost, a kamoli duboku starost. Za to ne bi bilo razloga.

Dobrodošle, negativnosti! Kroz iskustva patnje, boli i nelagode dobivamo priliku spoznati sebe, svoju prirodu Jednoga i svojih neograničenih moći stvaranja. Svaki put kad nas nešto zaboli (bilo fizički, mentalno ili emocionalno), mi spoznajemo nešto što ne želimo. Ubacit ću ovdje primjer iz vlastitog života. Kao dijete sam bila izopćena iz svog društva. Potom mi se isto desilo u osnovnoj školi. U nešto blažem obliku doživjela sam to i u srednjoj školi, a zatim i nakon školovanja. Ljudi su mi se zgadili do te mjere da sam ih počela sama tjerati od sebe i radije birati samoću. Sada, kada imam vremena na pretek da budem sama, shvaćam da to nije ono što želim. U početku je bilo zabavno, da. Tko ne bi želio imati svo vrijeme ovog svijeta za sebe? Sada kad sam to iskusila, prerasla sam tu želju i stvorila novu. Ono što doista želim je biti okružena ljudima, vidjeti samo dobro u svojoj okolini i dijeliti ljubav sa svijetom. Želim da ljudi razgovaraju sa mnom, da mi se povjeravaju i zovu me da budem dio njihovih života. Upravo sada i ovdje stvaram novu želju, a time si otvaram put ka ostvarenju svojih ciljeva u ovom životu. Da li bi se to dogodilo da sam vječito bila okružena ljudima? Ne. Samo bih se i dalje opirala njihovoj prisutnosti i ne bih imala vremena za sebe. Nikada ne bih spoznala da samoća može biti zabavna, a i teška. Upoznala sam dvije strane samoće, i time doprinjela razvoju Univerzuma. Univerzum sada zna kako je biti sam.

To je kao i kada biste došli ribi koja vas može razumjeti i pitali ju da li uživa u vodi. Ona bi vas zbunjeno upitala: "Voda? Kakva voda? Ja ne vidim nikakvu vodu?" Sirota riba ni ne zna da je u vodi dok ne završi na kopnu. Tek kada joj se to desi, kada ostane bez kisika i osjeti bol preživljavanja na suhome, počet će cijeniti svoj život u vodi. Tada će znati što zapravo želi, i Univerzum će narasti.

Sada se želim i osvrnuti na razna duhovna učenja koja također znaju zadavati glavobolje onima koji traže sebe i ne znaju koji put odabrati. Jedno učenje će vam govoriti kako uvijek treba biti pozitivan, prihvaćati sve bezuvjetno, i u svakoj situaciji se ponašati kao da je uvijek sve savršeno. Neko drugo učenje će vas gurati da se suočite sa svojom boli, da ju izvučete na površinu i kažete joj "Come at me, bro!!" Opet, neko treće učenje će vam sugerirati da ispraznite um i samo promatrate život kako teče. I, tko je na kraju u pravu? Svi se međusobno pobijaju, kome uopće možemo vjerovati?

Odgovor je: Svi su u pravu, i sva su učenja točna.
Živimo u višedimenzionalnoj stvarnosti. Stoga, i duhovnost je višedimenzionalna. Duhovni put biramo prema tome gdje smo sada. Netko tko se nije pomirio sa svojom prošlošću, doživjet će neuspjeh ako odmah skoči na izgovaranje afirmacija. Osjećat će ogroman otpor i doživjeti još veću bol i razočaranje. Takva osoba će radije odabrati put suočavanja sa svojom boli. Najprije se mora očistiti, stvoriti prostora za nešto bolje. Tek tada se može upustiti u čari pozitivnog razmišljanja. To je kao da se pokušavate riješiti korova time što ćete odstraniti samo stabljiku. Na tom mjestu ne može izrasti ruža dok se ne riješite korova. A da bi ga ste se riješili, treba mu pronaći korijen i iščupati ga van.
Isto tako, netko tko je u miru sa svojom prošlošću, netko tko je u potpunosti naučio oblikovati svoj život i čije su misli uvijek u skladu s vibracijom Izvora, neće imati pretjerane koristi od toga da izgovara afirmacije i vizualizira savršen život. Osoba koja je na toj razini svijesti dobiva sve to s lakoćom. Afirmacije su za nju samo nepotrebno traćenje vremena, budući da joj pozitivne misli dolaze prirodno i bez napora. Stoga joj i sve manifestacije dolaze s lakoćom. Takva će osoba radije odabrati put mirnog samopromatranja, put prepuštanja životu kakav on jest, bez nastojanja da išta mijenja (jer se sve već oblikuje po njezinoj volji i želji). Takvim putem osoba više ne mora sama sebi postavljati želje i ciljeve, nego su njezine radnje uvijek u skladu s Višim Ja, i time uvijek polaže željene rezultate. Svaka njezina radnja orkestrirana je željom Višeg Ja.

Svima koji se osjećaju obeshrabreno, i koji misle da nešto rade krivo, želim poručiti ovo: Upravo se nalazite točno tamo gdje treba, i činite točno ono što ste došli učiniti. Svaka vaša negativna emocija, negativno iskustvo daje vam priliku da pogledate u smjeru onoga što želite, i da prema tome idete. Negativnosti doista služe samo za to. Ne možete znati tko ste, dok ne prepoznate ono što niste. Na kraju, kada sve to otpadne, ostat ćete samo vi, ono što jeste, ono koje može sve i ima sve. Ne zaboravite da svako crno ima svoje bijelo, i da su to samo alati koji služe vašem rastu i širenju. Prepoznajte svaku negativnost kao priliku da sudjelujete u stvaranju Univerzuma i njegovoj samospoznaji. Vi ste doista došli sa svrhom da služite, da služite Izvoru, a time i sebi. Pozvani ste da pomognete i na to ste s radošću pristali. Zaborav je jedino što stoji između vas i samospoznaje, ali bez njega stvari bi bile ubitačno dosadne (a nitko ne želi da mu bude dosadno cijelu vječnost).
Uz to, uživajte u svakom iskustvu koje doživljavate, nemojte ga nastojati zadržati ili pobjeći od njega. Gledajući iz perspektive Višeg Ja, ovaj 3D život traje onoliko koliko vam treba da uđete u kino, pogledate film, i izađete van. Ovo je samo bljesak u vječnosti. Iskoristite ga najbolje što možete. Živite ga, promatrajte, znajte da je stvarno, i da prolazi. Vi ste ga stvorili, na kraju krajeva, pa zašto da ne uživate???

Sve vas voli Krijesnica. Budite blagoslovljeni! :ruzha: