Dragi Grasko!
Osjetila sam strašnu potrebu da ti odgovorim, jer sam u vrlo ranom periodu života, u kratkom roku izgubila tri važne osobe, među kojima je bio i moj otac. Također, bolovao je od karcinoma.
Doduše, mene te smrti nisu toliko shrvale jer sam još bila dijete u pubertetu koje je tek počelo otkrivati život, ali povremeno se suočavam s potisnutim emocijama koje sežu iz tog vremena. I da, nije se lako nositi s njima, razumijem.
Najprije moraš shvatiti jednu stvar. Koliko god će to možda grubo zvučati, iskreno je i istinito. Ne dopusti sebi da se vežeš za loše osjećaje i da ti to crpi energiju! Takav stav i osjećaji slabe tvoj imunitet i dovode do bolesti. Stoga odmah osmijeh na lice! Ajde, znaš da to možeš! Nemoguće je da se smiješiš i razmišljaš nešto loše. Natjeraj se. Bilo kako. Makar si zalijepio kutove usana selotejpom.
Nadalje, iako je veoma bliska osoba u pitanju, i gubitak teško pada, reci sebi da je to prirodan proces i nitko ne može pobjeći od smrti. Svi ćemo umrijeti, ali naši termini su različiti. Osoba umire onda kada u životu nauči sve što je došla naučiti. Ona više nema posla ovdje. Nju trebaju negdje drugdje. Jednog dana ćeš i ti biti potreban na nekom drugom mjestu. I tada ćeš otići, znajući da si svoj posao ovdje dovršio.
Zatim, nemoj propustiti to da učiniš nešto za sebe. Unatoč obavezama prema faksu i svemu ostalom, tvoja osnovna obaveza je da se brineš o sebi i činiš sebe sretnim. Opusti se, i zapitaj sebe, što je to što te čini sretnim? Svaki odgovor zapiši. Isprobavaj neke stvari i prati svoje reakcije na njih. Ako postoji pjesma koja te može oraspoložiti u sekundi, pobrini se da ti je uvijek dostupna - na mobitelu, kompjuteru, bilo kojem uređaju gdje možeš pohraniti muziku... Slušaj ju što češće. Uživanje u lijepim stvarima najbolji je način da si podigneš nivo energije, bez obzira o kakvim se tu stvarima radilo. Ako voliš meditaciju, sjedi i meditiraj. Ako si kreativan, stvori nešto.
Veoma je važno da ne vršiš pritisak na sebe i ne tjeraš se na nešto što ti ne paše. Druženje s ljudima koji su ti naporni nije potrebno. Ako ti odgovara samoća, budi sam. Nema ništa loše u tome. Ako osjetiš usamljenost, javi se bilo kome i provedi vrijeme u društvu.
I naravno, ono najvažnije, suoči se sa svojim osjećajima. Načina za to je neopisivo mnogo. Piši, crtaj, vodi dnevnik, ako želiš s nekime razgovarati, izrazi želju i netko će te slušati. Na kraju krajeva, tu je i forum, ovdje možeš govoriti o svojim osjećajima i uvijek će netko odgovoriti. Nemoj ništa potiskivati u sebi, ako ti se plače, onda plači.
U tom cijelom procesu žaljenja, mene je najviše podizala sljedeća misao... Što da sam ja umrla? Što da imam mogućnost kao duša promatrati svoju obitelj? Da li bih voljela da ih moja smrt proganja i utječe na njihove živote? Ne bih. Voljela bih da nastave dalje, s osmijehom. Život ide dalje. Stoga sam sigurna da bi i moj otac volio da sam nasmiješena i uživam u životu. Zato to i činim. Ionako vjerujem da ćemo se jednog dana ponovno negdje susresti... I tada ćemo imati priliku nastaviti gdje smo stali.
