Forum Ratnika Svetlosti

Iako imamo već nekoliko tema o opraštanju, imala sam potrebu da otvorim još jednu, da iznesem svoj osobni problem. Dakle, stvar je u ovome...

Ne znam kakav je osjećaj zbilja oprostiti. Nažalost, jedna sam od onih osoba koje društvo naziva "zlopamtilom". Nikad nemam svjesnu namjeru nekome nešto zamjeriti i dopustiti da to utječe na moj daljnji život, ali izgleda da imam tu osobinu u sebi, da mi je teško otpustiti prošlost i loše životne trenutke, te krenuti naprijed.
Imala sam situacije kao i mnogi drugi ljudi - netko mi je nešto krivo rekao, netko mi je nanio štetu (namjerno ili slučajno), netko je zanemario moje potrebe da bi udovoljio sebi, netko se odnosio prema meni bez poštovanja... U većini slučajeva uslijedila je isprika, koju sam ja uvijek rado prihvaćala, bila ona iskrena ili ne. Nisam osoba koja može dugo biti ljuta na nekog i dopustiti da to uništi odnos s tom osobom. Nakon svađe slijedi pomirba - to tako ide kod mene - i nastavljamo kao da ništa nije bilo. Ili, barem ja to tako vidim. No, u zadnje vrijeme sve mi je jasnije da uopće "ne nastavljam kao da ništa nije bilo". Iako je odnos s osobom u savršenom redu, unutar mene i dalje postoje previranja u vezi dotičnih događanja. Tu i tamo obuzmu me misli vezane za to, ponovno počnem proživljavati situaciju, i onda shvatim da nisam prešla preko ičega, naprotiv, sve je i dalje tu i ždere me. Rijetko kada ću otvoreno reći osobi da me to muči, većinom zato što nikoga dosad nije baš bilo briga jesam li ja nešto oprostila ili ne. Ali to onda počinje polako utjecati na moj sadašnji odnos s osobom. Ako situacija postane napeta u nekoj raspravi, mene obuzme sav bijes i tuga vezana za nešto što je bilo prije, i u tom trenutku to izlazi van. Onda postaje očito da nisam oprostila. Još gore, počinjem s predbacivanjem. Da, kada mi ponestane argumenata, prebacujem se na prošle događaje i nabijam ih na nos. Ne želim to više raditi, činim loše i sebi i drugima. To je ono što ne volim kod drugih ljudi, a ja to sama činim. E, pa nećemo više tako.

Kako zbilja oprostiti? Može li mi netko to objasniti? S ovim ne tražim neke tehnike ili afirmacije koje će pomoći u opraštanju, nego čisto da mi netko opiše kakav je osjećaj kada se zbilja oprosti. Ja ponekad trebam poticaj da to učinim. Na primjer, pomoglo bi kad bih vidjela da je nekoj osobi stalo da dobije oprost i da mi kaže kako nije imala loše namjere (što se, dakako, rijetko događa). Uglavnom nailazim na stav: ako hoćeš, oprosti, ako nećeš, tko te je*e. To me još više pomiče iz središta i tek tada nemam ni volje ni potrebe da nekom oprostim. Molim da me netko pomogne, jer ja konstantno sanjam događaje, situacije i osobe koje su mi nanijele bol. Nekoliko dana uspijem na to zaboraviti, osjećam se super, ali snovi me konstantno podsjećaju na svo to podsvjesno smeće koje nosim u sebi... Molim vas, pomozite!

Odlična tema
I opet Krijesnice kao da mene opisuješ, ovo me već i plaši pomalo
Stalno se vraćam, vrtim glupe dijaloge u glavi
cijele scenarije događaje iz prošlosti što sam trebala reć a nisam ili što je meni netko rekao a nije trebao
Trudim se osjetiti ljubav lakoću opraštanje i bude mi taj osjećaj u fokusu u tom trenu ali ako se sjetim toga nakon nekog vremena vrati se sve na staro i opet sve u krug...

Mislim da kad oprostiš nema tih filmova vraćanja predbacivanja
Mislim da je to osjećaj kad pomisliš na osobu i osjetiš čistu nepomućenu ljubav i radost
Mislim, ne znam
Nagađam samo, htjela bih i ja kod sebe to doživjeti
Isto se ne ljutim dugo a niti često čak me i zezaju da skoro nikad nisam ljuta
ne cjepidlačim, ne radim scene i ne durim se već to zakopam negdje u sebi i samu sebe nerviram s tim
Uh baš me zanima što će netko pametniji reć na ovo
I hvala ti još jednom Krijesnice, ogledalce moje :*
Ispada da te manično slijedim po forumu ali što mogu kad moje misli znaš tako lijepo uobličit i iznijet u pismenoj formi

Jaspis, baš mi je drago da se ovako dobro razumijemo, iako više ne znam da li ti slijediš mene ili ja tebe...
Ali eto, ipak sam uočila malu razliku. Ti nisi drama queen, dok se ja vrlo lako prepustim drami. Ne svaki put, počela sam se kontrolirati otkako se svakodnevno naštimavam na poz. frekvenciju, ali omakne mi se opet neki put.
Izgleda da ja ipak jesam opraštala puno puta, jer već sad se mogu sjetiti nekih loših stvari koje su se desile, a da me uopće ne diraju. Naprotiv, sjetim se te osobe i drago mi je što ju poznajem. Osjećam samo ljubav. Ali to je zato što mi ta osoba nije konstantno nanosila bol. Desilo se jednom, ah pobogu, svi griješimo! Ona je bila svjesna svoje greške i nisam imala što drugo napraviti nego oprostiti. Doista sam oprostila.
Ali, usporedno s tim, imam situaciju gdje stvarno imam cijelu listu stvari za oprostiti...to seže godinama unazad, i za mene su ti događaji prilično teški. Imam osjećaj da bih samo jedan od njih morala proživljavati tri mjeseca prije nego bih ga mogla otpustiti. A da stvar bude još gora, osoba o kojoj se radi često ponavlja svoje greške i iznova mi daje materijala za oprostiti. Dakle, svako malo se ponovi ono što ju ja molim da ne čini, jer me to boli. Namjerno ili slučajno, to se ponovi. Prijeđem preko toga, u nadi da će idući put biti pažljivija, ali nije. Događaj se ponavlja, ona se ponovno ispričava i ja uvijek moram opraštati, a ne znam odakle da smnognem snage za to. Kada sam joj to rekla, odgovor je bio ovakav: "Ja ne radim ništa šta bi ti meni morala oprostiti. Ti sama pronalaziš stvari za koje misliš da moraš opraštati." Može li i to biti istina?? Postoji li mogućnost da ja samu sebe uvjeravam kako me nešto vrijeđa, i kako to nešto zahtijeva oprost? Uzet ću i to u obzir, ali to se kosi onda s time što sam zamolila osobu da ne čini jednu stvarčicu jer me to vrijeđa, a ona kao da se i ne trudi da to ispravi.

Stvarno sam zbunjena.... -.-'

Hmmm kakva koincidencija.... Bas citam Marfija " moc podsvesti" u kone bas govorio o ovoj temi. kkako znate da ste oprostili? Kada se nesto lepo govori o osobi koja vas je u proslosti poverdil oze ate li bes? @
Ako osecate bes znaci da niste.... ima u primeru jednu odlicnu afirmaciju. Dok ne stignem do knjige takodje je jako mocna vezba da kad vam u misli dodje ta osoba i pono vo osetite tu bol, uputite toj osobi reci ," oprastam ti odpustam te i sada si slobodan mir neka je stobom

Krijesnice mozda se radi o tvom strahu i na neki nacin ubedjenju da ce ta osoba neprestano raditi stvari koje te povredjuju jer se to ponavljalo dovoljno puta da se kod tebe stvara obrazac. Jedno od resenja bi bilo da pises afirmacije o vasem odnosu, takvom da je u najboljem interesu za oboje i za opstu dobrobit svih. Upravo mozda slicnu situaciju imala sam sa jednom osobom i razresila sam sve sa afirmacijamai vizuelizacijama, ne mozes verovati kakve rezultate sam postigla.... a niko mi nije verovao da cu uspeti sto naravno nije vazno jer sam ja sama verovala... Zivot je lep jer je sve u tvojim rukama

Puno ti hvala na odgovoru.
Ja ne osjećam bijes prema toj osobi, naprotiv, i sama ju hvalim za mnoge stvari i neizmjerno ju volim i poštujem. Uvijek sam tu kada ju treba malo podići i uputiti riječi ohrabrenja. I to dolazi iz srca.

Ali sam se itekako prepoznala u drugom dijelu tvoga posta... Da, kod mene postoji strah da će se ta situacija ponoviti. Zapravo, i prije nego što do toga dođe, već čujem kako mi ego u glavi šapće: evo, opet će se dogoditi, uvijek ista priča... I, naravno, to se onda i dogodi. Bez iznimaka, svaki put. Očigledno je da imam program u podsvijesti koji mi iznova priušti jednu te istu situaciju, jer ja vjerujem da je to tako. Dakle, treba se riješiti programa. Rado bih pokušala s vizualizacijama i afirmacijama (jer znam da djeluje, nije uopće upitno), ali ne znam koliko ću vremena uspjeti tome posvetiti. Već vizualiziram par stvari svaki dan, isto tako imam dvije ture afirmacija, jedne za duševnu ravnotežu, druge su za fizičko iscijeljenje. Imam osjećaj da bi cijeli dan provela samo afirmirajući, dok život piči pored mene.

Postoji li neka druga metoda kojom bih ovo mogla riješiti?
I ja sam upravo pročitala Marfija, zahvaljujući njemu mi je itekako jasnija moja vlastita podsvijest, ali naprosto nemam vremena da ju toliko ubjeđujem da je nešto drugačije od onog kako ona misli...

Krijesnice, kod mene je situacija ovakva - znam da sam nekom oprostila kad taj neko ne izaziva više nikakvu emociju u meni osim ravnodušnosti. Niti mrzim tu osobu, niti je nešto volim, nekako osetim prazninu prema njoj.

Kad sam muku mučila da oprostim mojoj najboljoj drugarici iz detinjastva sa kojom odavno nisam više bila u kontaktu, ali misli o njoj su me "jele" u sebi, pomogla su mi sledeća razmišljanja:
- ona nije znala da se drugačije ponaša, svi smo iz istog Izvora i jednako dobre osobe, a ona to nije umela da osvesti u sebi niti da pokaže;
- njeni postupci bili su slika njenog Ega a ne divne duše kakva zaista jeste;
- i ona sigurno ima uverenja i blokade koje je muče i treba da je razumem što ih nije ni svesna i ponaša se po automatizmu.

Kad se neko ne bavi sobom, kad je usmeren samo na spolja a ne na unutra, tada su njegove reakcije mehaničke, kao da rep vrti psom a ne pas repom i takva osoba sigurno nije srećna sama sa sobom.
Probaj da razumeš takve osobe koje te povređuju, one možda hoće bolje da se ponašaju ali ne znaju kako, znaš i sama koliko se i mi mučimo sa blokadama koji smo ih svesni i radimo na njima, a zamisli tek osobe koje pojma nemaju da tako nešto uopšte i postoji.
I ukoliko možeš, šalji takvim osobama ljubav dok i sama ne počneš istinski da je osećaš prema njima.

A to da bi ceo život mogla provesti afirmirajući, razumem te potpuno.
Takođe bih sve i svašta da radim na sebi, za šta bi dan trebao da ima 48 sati, ali koristim i vreme dok se bavim nekim drugim poslovima koji ne zahtevaju razmišljanje, da radim afirmacije.
Dok perem sudove, usisavam, ne treba mi naročito mozak, pa mogu da ponavljam sve i svašta, dok šetam ako sam sama isto mogu da se bavim afirmacijama.
Nekad i kad razgovaram sa nekim sa kim mi razgovor nije naročito zanimljiv, isključim se i radim afirmacije. Nije baš za pohvalu, ali šta mogu kad me kojekakve rekla - kazala priče ne zanimaju.

Zavisi od tvoje liste prioriteta Kriejsnice, ako je to nesto sto te veoma muci, a mislim da jeste jer inace ne pitala za savet, onda bi trebala izdvojiti vreme resavanje situacije.Sad nekog instant resenja nema, ili mozda ima ako dovoljno brzo osvestis to resenje u sebi, skapiras formulu i upotrebis je, to je individualno. Felisiti je dala odlican primer i u potpunosti se slazem, postoji dosta vremena u togu dana kada nam je mozak, uslovno receno , u leru tako da se takvi periodi mogu prakticno iskoristiti Evo jos jedne kvote, meni je npr pomogla cinjenica da se kompletan covek regenerise fizicki kroz jedan izvestan period, tj znaci prakticno fizicki ti imas novog coveka svaki taj izvestan period, ja verujem da se isto tako regenerise, menja i ostali sastav coveka, mislim na mentalni, psihicki uslovljeno raznim iskustvima ( u ovom slucaju to moze biti nekakvo drugacije ponasanje sa tvoje strane prema toj osobi, odnosno neka drugacija tvoja vibracija bez primesa straha na primer)i tu vidim sansu da resenje postoji.

I ja sam imala isti problem sa jednom osobom.
Oprostila sam joj onog trenutka kada mi je iskreno bilo muka od svojih misli i neprestalnog dijaloga sa njom u svojoj glavi.
Dosadijo mi je moj um(Ego) stalnim analiziranjem naše situacije.Jednostavno sam jednom rakla Egu "DOSTA hvala ti na brizi ali meni je više dosta tih misli i osjećaja krivice.Ona je takva kakva jeste i ja da se nasadim na glavu nemogu baš ništa promjenitim u njoj.Jednostavno ne želim više da trošim energiju na nju".
Onda sam tu osobu zamislila da stoji ispred mene i iskreno kroz suze joj rekla sve šta osjećam i dodala"Iskreno ti ništa ne zamjeram zato što si me naučila mnogim stvarima znam da sam te privukla u svoje iskustvo za svoje dobro naučila sam svoju lekciju i sad je najbole da ja idem svojim putem a ti svojim"
Puno mi je bilo lakše poslje toga ta osoba živi u mojoj blizini tako da ne mogu otići od nje ali su moja osjćaja prema njoj potpuno drugačija više se ne bojim ni nje a ni mojih osjećaja prema njoj.(mislim da me više zabrinjavalo to kaku će reakciju u meni izazvati njeno prisustvo).

Jako je važno poslje toga da ostanemo svesni i ne uvučemo je ponovo u svoj život(emocijonalno).Svaki put kad bi tu osobu neko drugi spominjao u mom prisustvu(OGOVARAO)ja jednostavno ne bi u tome učestvovala u sebi bi rekla da me to neinteresuje i pustila tu drugu osobu da nastavi pa bi sa vremenom i ta osoba izgubla interes za nastavkom razgovora.
I sada kada razgovaram sa tom osobom ponekad čujem Ego"eto,ona se nije nimalo promenila,ponovo će ti učiniti isto"ali se sada ne obazirem na to već jednostavno pustim misao samo da prođe bez vezivanja za nju(ne dajem joj snagu).

Mislim u svemu tome da mi je bilo puno lakše oprostiti njoj,nego sebi.Sebe sam krivila zato što sam joj dopustila da izazove te negativne osjećaje.Mislim da je u svemu tome NAJVAŽNIJE naše samopouzdanje.

Felisiti, hvala ti što si me podsjetila da smo u suštini svi jednaki, da svi imamo svoje blokade i svi smo sačinjeni od duha koji nastoji da podari drugima što više može. Osoba o kojoj govorim je osviještena, ali ne pridaje sebi pažnju u tolikoj mjeri da bi ju zabrinjavale njezine blokade ili razmišljanja. Trebala bih samo biti zahvalna za njezine dobre strane, a njezinim manama poklanjati ljubav, u nadi da to jednoga dana više neće utjecati na mene. Moram priznati da to neće biti tako lako, ali ću se potruditi.... Neprestano upozoravanje te osobe da prestane s tim što radi mi je jednostavno počelo crpiti energiju. S vremenom sam se počela pitati da li joj uopće značim toliko koliko kaže, jer u pitanju je jako dug vremenski period ovog problema, mislila sam da bi se s vremenom stvari mogle barem malo promijeniti. Više puta sam ostala i hladnokrvna u istoj situaciji, u nadi da će se osoba zapitati gdje je moja reakcija nestala, zašto me to više ne dira...ali rezultat je bio takav da se to samo nastavilo ponavljati. Pokušat ću ubuduće biti što svjesnija da je taj problem ujedno i problem te osobe, za koji se nadam da će ga uspjeti prevazići. I nastojat ću da afirmiram što više tokom dnevnih aktivnosti, to sam i radila jedno izvjesno vrijeme ali sam onda opet dopustila mislima da lutaju i blebeću.

Tamaris, istina je da se čovjekovo tijelo regenerira svako malo. Hvala, uzet ću i to u obzir, i iskoristiti taj vremenski period da sudjelujem u stvaranju nove osobe.

Jelena, prepoznajem se u ovome što si napisala, i ja sam imala jedan trenutak kada mi je bila puna kapa mojih naklapanja u vezi nekih problema, i to je bio trenutak kada sam neke stvari oprostila jer više nisam imala snage da se njima zamaram. Ostavila sam ih ondje gdje pripadaju - u prošlosti - no i to su bile stvari koje su se desile samo jednom. Ali, kasnije sam opet došla u trenutak kada su te misli počele izlaziti na površinu i ponovno sam počela kriviti ljude za nešto što je bilo prije... Tako da za mene možda ta tehnika i nije nešto učinkovita. Ponajprije jer je ta osoba i dalje sastavni dio moga života, pa mi je teže razviti nekakvu ravnodušnost prema njoj (a nisam sigurna ni da to želim). Tvoje zadnje dvije rečenice su posve istinite, naradit ću se tek onda kad počnem opraštati sebi što sam se uopće dovela u tu situaciju i dopustila si da me to spusti... I da, moje samopouzdanje je jako ispaštalo tokom toga. Tek sam nedavno osjetila kako se malo vraća u normalnu, još uvijek radim na tome da sebi poklanjam ljubav, kako bih imala više ljubavi i razumijevanja za druge.

U svakom slučaju, puno ste mi pomogle, hvala vam od srca. Čitajući vaše odgovore, imala sam osjećaj kao da sam sve to već znala negdje u sebi, ali mi je očito trebalo da mi netko drugi to potvrdi. Hvala najviše, divne ste! :***

Uf, ovo mi sve lici da svoje lekcije tesko dobijas. I ja sam imala te bzv nazovi drugarice( ili drugare), koje su me crpele i crpele.. a ja resavala sve probleme sveta...nema toga vise.
Kad dignes svoju vibraciju, kada skidas sloj po sloj sa sebe i bliza si svom PRAVOM JA, te osobe( hvala im) same otpadaju.I tako treba.
Znas, nekada sam citala Skot Peka i mislila " boze, kakav matori sebicnjak" NE VEZUJ SE NI ZA KOGA ( a opet voli sve to).Bilo je to davno, pre 20 godina. I u pravu je. A ja to nisam prihvatila kad mi se nudilo. Izabrah bas put kojim se redje ide .
Ti si bas mlada i puna te dobre i pametne energije, usmeri je samo na pravi nacin. Prati znakove pored puta. I otpustaj sto ti ne prija. Bez grize savesti. Svako sam bira svoj put.
Osecaj kad oprostis je jos bolji od meditacije( ili dobitku na lotou )nekako si za broj veci unutra