Kao 'tražim sebe'
Posted: 27 Mar 2013, 16:28
Pričala sam o ovome ranije u mojim videima, ali eto, ponovo sam inspirisana da o tome napišem koju, i ovde na forumu.
Ustvari, imam dve teme povezane u jednu. Prva je naslov ove teme, a druga se zove urbani duhovnjaci.
Ja zaista zaista zaista moram da naglasim jednu stvar koju smo uvek i potencirali na našem sajtu, a to je mišljenje koje zastupam celim svojim bićem, uzduž i popreko, duplo presavijeno, dvaput zaokruženo i podebljano masnim slovima: nema ništa od puste duhovnosti bez akcije. Ma možete je smotati mačku pod rep, i obrisati prašinu sa njom. Takva duhovnost je lažna i nema supstancu, nema poleđinu, nema autoriteta.
Naravno da podržavam svačije 'buđenje', to je jedan od mnogih predivnih, čarobnih trenutaka u našem životu. Period kada otkrivamo, tj. ponovo se sećamo sopstvene istine i samog izvora radostti, što je suština života. Pa naravno da je to fantastično, naravno. Samo napred, leti, upijaj znanje kao morski sunđer, i skeniraj sve kroz sopstveni unutrašnji reciklator onoga šta su tvoji ukusi, i sviđanja.
Ali, ali, ali... ne koristi to kao izgovor da budeš LENJA!!!!!! Omg, kakav dobar izgovor, ma fantazija: Čuj, ja tražim sebe, znaš, i tako sam sva lenja, i uspavana, ništa mi se ne radi, i sve mi je nekako...uh...ne znam ni sama, nemam nekako volju...znaš, i tako ja tragam, i čitam, i slušam, i tražim sebe...i zbog toga ne mogu biti prisutna sada, u tvom životu, znaš, prosto je to tako sad došlo meni...znaš, ja sazrevam, duhovno... tražim se...
Ma daaaj, ne s...ri!
Primetila sam da mnogi ljudi zloupotrebljavaju duhovnost kao svoj izgovor da prosto rečeno ne žive. Da ne budu tu, prisutni, sa sobom, sa sadašnjim momentom, sa prijateljima, sa vazduhom, prirodom, okolinom, porodicom... Nego tako, lelujaju, meditiraju satima, čitaju, gledaju you tube videe raznih učitelja, misle, piju kafu, spavaju...i tako u krug. I svi vi sada, koji se nađete i prepoznate u ovom tekstu, priznajte da sam u pravu! Jer jesam. Pa kome li je još lepo sa osobama koje nisu prisutne? Šta one doprinose za ovaj svet? Gde je ta bre radost života? Gde je nestala? Gde je fantastična specifična, unikatna ličnost tih ljudi, gde se ona ogleda, gde se ispoljava? Koga inspiriše???
Sve je to lepo, ma savršeno, to traženje, i učenje novih stvari, ali samo to, nije baš dovoljno samo za sebe. Ima tu i druga polovina, ona za koju je potrebno i nešto dati, malo znoja, malo truda, malo daha. Malo pokreta. Pa šta vi mislite, da će vam neko otvoriti čakru na mozgu i sipati svo znanje sveta, svu mudrost svetova? Neće, jer bez daha, i života nema ni znanja. Ta dva idu zajedno, što se mene tiče.
Kreativan čovek, koji nešto radi, bilo šta, bitno je da stvara, je čovek koji vorteksuje zaista. A to se može postići i ako si u periodu traženja i upijanja novog znanja. To što si otkrio duhovnost ne znači da treba da postaneš mumija koja samo spava, jede i postoji. Nema izgovora. Napredak ide iz pokreta. Ono konkretno, kad ti se telo preznoji, kad osetiš mišiće na mestima gde nisi ni znala da postoje. E to, taj rad. A priča, laprdanje, filozofiranje, i učenje...sve je to ekstra, to je onako, šlag na torti. Jer kada živiš, kada stvarno koristiš svoj dah i telo, ti i imaš o čemu da laprdaš. Sve znanimljive priče su priče o savladavanju izazova i suočavanjima.
I ne kažem da je život isključivo borba, krv i znoj. To uopšte ne mislim, i ne skrećite temu na to. Govorim o savršenom balansu, o harmoniji življenja i učenja u isto vreme. U suprotnom, to je kao ona od Branka Kockice:
Trla baba lan,
da joj prođe dan,
da joj prođeeee
da joj prođeeee
da joj prođe dan!
Takođe, urbani duhovnjaci, oni koji se zgražavaju glasnog smeha, ispoljavanja u bilo kom smislu, dubokog dekoltea, i alkohola: pipe the f..ck down! Ništa Bože moj nije kao što je njihov 'nivo'. Ma oni su nedostižni, skoro nedodirljivo nestvarni. Šta god ti kažeš, oni znaju bolje, ili su to već čuli, ili su to već masterovali. Uf, imala sam takvu poznanicu ranije, u mojim ranim danima na internetu. Savetujem vam da sa takvim osobama ne rzgrćete mnogo raspravu i uskliktaje novootkrivene srećice koju doživljavate, jer su oni isti kao i energetski vampiri samo imaju odelo 'duhovnjaka', orden, il' šta već.
Zato ja jako volim obične reči, narodski jezik, greške u pisanju i psovke. Jer ništa nema autentičnije nego iskreno životno iskustvo, ono kad se podigneš iz blata, pa pokušaš nešto novo, pa neuspeš, pa se opet digneš... a svi ti se smeju. Ne moraju bukvalno, dovoljno je da samo čuješ njihove glasove u sebi,...dovoljno je. I zato mogu celu knjigu, svaku knjigu, predivne Luiz Hej istetovirati po celom telu, ma svaku božiju reč, jer je jednostavno napisana, snažna, dovoljna, jasna, jasna, jasna. A mnogi urbani duhovnjaci na njene knjige gledaju kao na previše 'prost' pristup. Kao, nema tu dovooljno mistike??? inteligencije, zakomplikovanosti, nivoa, nejednačina...ako mene pitate: nema filozofiranja, suvišne priče, presipanja iz šupljeg u prazno...
Ma samo jedna njena knjiga, verujte mi, dovoljna vam je da vam se život promeni na milion predivnih načina. I svakog mogu pitati pitanje: Da li i sama radiš i primenjuješ svaku stavku o kojoj Luiz govori u svojoj knjizi na primer Ja To Mogu! ? Da li? Da li primenjuješ svo to znanje? Ne? E to je taj trud o kojem pričam, taj pokret, dah, davanje natrag životu nešto zauzvrat, na mnoge načine...kroz kreativnost, kroz pomoć drugim ljudima...
Omg, razdužila sam na kilometar, i sad će Ivan da mi prekrati post na pet delova hehehe
Ljubim vas sve, i nadam se da će se ovde podeliti poneko iskustvo i razmeniti mišljenje. Ameri imaju super izreku za ovo o čemu pričam:
You can talk the talk,
but can you walk the walk?
Ustvari, imam dve teme povezane u jednu. Prva je naslov ove teme, a druga se zove urbani duhovnjaci.
Ja zaista zaista zaista moram da naglasim jednu stvar koju smo uvek i potencirali na našem sajtu, a to je mišljenje koje zastupam celim svojim bićem, uzduž i popreko, duplo presavijeno, dvaput zaokruženo i podebljano masnim slovima: nema ništa od puste duhovnosti bez akcije. Ma možete je smotati mačku pod rep, i obrisati prašinu sa njom. Takva duhovnost je lažna i nema supstancu, nema poleđinu, nema autoriteta.
Naravno da podržavam svačije 'buđenje', to je jedan od mnogih predivnih, čarobnih trenutaka u našem životu. Period kada otkrivamo, tj. ponovo se sećamo sopstvene istine i samog izvora radostti, što je suština života. Pa naravno da je to fantastično, naravno. Samo napred, leti, upijaj znanje kao morski sunđer, i skeniraj sve kroz sopstveni unutrašnji reciklator onoga šta su tvoji ukusi, i sviđanja.
Ali, ali, ali... ne koristi to kao izgovor da budeš LENJA!!!!!! Omg, kakav dobar izgovor, ma fantazija: Čuj, ja tražim sebe, znaš, i tako sam sva lenja, i uspavana, ništa mi se ne radi, i sve mi je nekako...uh...ne znam ni sama, nemam nekako volju...znaš, i tako ja tragam, i čitam, i slušam, i tražim sebe...i zbog toga ne mogu biti prisutna sada, u tvom životu, znaš, prosto je to tako sad došlo meni...znaš, ja sazrevam, duhovno... tražim se...
Ma daaaj, ne s...ri!
Primetila sam da mnogi ljudi zloupotrebljavaju duhovnost kao svoj izgovor da prosto rečeno ne žive. Da ne budu tu, prisutni, sa sobom, sa sadašnjim momentom, sa prijateljima, sa vazduhom, prirodom, okolinom, porodicom... Nego tako, lelujaju, meditiraju satima, čitaju, gledaju you tube videe raznih učitelja, misle, piju kafu, spavaju...i tako u krug. I svi vi sada, koji se nađete i prepoznate u ovom tekstu, priznajte da sam u pravu! Jer jesam. Pa kome li je još lepo sa osobama koje nisu prisutne? Šta one doprinose za ovaj svet? Gde je ta bre radost života? Gde je nestala? Gde je fantastična specifična, unikatna ličnost tih ljudi, gde se ona ogleda, gde se ispoljava? Koga inspiriše???
Sve je to lepo, ma savršeno, to traženje, i učenje novih stvari, ali samo to, nije baš dovoljno samo za sebe. Ima tu i druga polovina, ona za koju je potrebno i nešto dati, malo znoja, malo truda, malo daha. Malo pokreta. Pa šta vi mislite, da će vam neko otvoriti čakru na mozgu i sipati svo znanje sveta, svu mudrost svetova? Neće, jer bez daha, i života nema ni znanja. Ta dva idu zajedno, što se mene tiče.
Kreativan čovek, koji nešto radi, bilo šta, bitno je da stvara, je čovek koji vorteksuje zaista. A to se može postići i ako si u periodu traženja i upijanja novog znanja. To što si otkrio duhovnost ne znači da treba da postaneš mumija koja samo spava, jede i postoji. Nema izgovora. Napredak ide iz pokreta. Ono konkretno, kad ti se telo preznoji, kad osetiš mišiće na mestima gde nisi ni znala da postoje. E to, taj rad. A priča, laprdanje, filozofiranje, i učenje...sve je to ekstra, to je onako, šlag na torti. Jer kada živiš, kada stvarno koristiš svoj dah i telo, ti i imaš o čemu da laprdaš. Sve znanimljive priče su priče o savladavanju izazova i suočavanjima.
I ne kažem da je život isključivo borba, krv i znoj. To uopšte ne mislim, i ne skrećite temu na to. Govorim o savršenom balansu, o harmoniji življenja i učenja u isto vreme. U suprotnom, to je kao ona od Branka Kockice:
Trla baba lan,
da joj prođe dan,
da joj prođeeee
da joj prođeeee
da joj prođe dan!
Takođe, urbani duhovnjaci, oni koji se zgražavaju glasnog smeha, ispoljavanja u bilo kom smislu, dubokog dekoltea, i alkohola: pipe the f..ck down! Ništa Bože moj nije kao što je njihov 'nivo'. Ma oni su nedostižni, skoro nedodirljivo nestvarni. Šta god ti kažeš, oni znaju bolje, ili su to već čuli, ili su to već masterovali. Uf, imala sam takvu poznanicu ranije, u mojim ranim danima na internetu. Savetujem vam da sa takvim osobama ne rzgrćete mnogo raspravu i uskliktaje novootkrivene srećice koju doživljavate, jer su oni isti kao i energetski vampiri samo imaju odelo 'duhovnjaka', orden, il' šta već.
Zato ja jako volim obične reči, narodski jezik, greške u pisanju i psovke. Jer ništa nema autentičnije nego iskreno životno iskustvo, ono kad se podigneš iz blata, pa pokušaš nešto novo, pa neuspeš, pa se opet digneš... a svi ti se smeju. Ne moraju bukvalno, dovoljno je da samo čuješ njihove glasove u sebi,...dovoljno je. I zato mogu celu knjigu, svaku knjigu, predivne Luiz Hej istetovirati po celom telu, ma svaku božiju reč, jer je jednostavno napisana, snažna, dovoljna, jasna, jasna, jasna. A mnogi urbani duhovnjaci na njene knjige gledaju kao na previše 'prost' pristup. Kao, nema tu dovooljno mistike??? inteligencije, zakomplikovanosti, nivoa, nejednačina...ako mene pitate: nema filozofiranja, suvišne priče, presipanja iz šupljeg u prazno...
Ma samo jedna njena knjiga, verujte mi, dovoljna vam je da vam se život promeni na milion predivnih načina. I svakog mogu pitati pitanje: Da li i sama radiš i primenjuješ svaku stavku o kojoj Luiz govori u svojoj knjizi na primer Ja To Mogu! ? Da li? Da li primenjuješ svo to znanje? Ne? E to je taj trud o kojem pričam, taj pokret, dah, davanje natrag životu nešto zauzvrat, na mnoge načine...kroz kreativnost, kroz pomoć drugim ljudima...
Omg, razdužila sam na kilometar, i sad će Ivan da mi prekrati post na pet delova hehehe
Ljubim vas sve, i nadam se da će se ovde podeliti poneko iskustvo i razmeniti mišljenje. Ameri imaju super izreku za ovo o čemu pričam:
You can talk the talk,
but can you walk the walk?