Sadašnji trenutak-najbolji trenutak u istoriji čovečanstva
Posted: 05 Jun 2013, 15:26
Živimo u najboljem vremenu u istoriji čovečanstva.
A da li smo toga svesni?
Svakodnevno slušam ljude oko sebe i čujem sledeće rečenice: "Nikad nije bilo gore.'' ''Ja ne znam kuda ovo vodi, ovo je sve gore i gore." ''Današnja deca nemaju pojma o životu, u naše vreme smo bili odgovorniji i zreliji.'' ''Zdravstvo nam je katastrofa.'' ''Školstvo nam je katastrofa.'' ''Nemamo dovoljno novca, jedva preživljavamo.'' ''Sve je manje i manje Srba (Hrvata, Makedonaca...bla, bla)""Pre se živelo bolje''
Postoji mnogo laži koje su slične ovima, a koje su se, prosto rečeno, toliko puta ponovile da su počele da važe kao istina. Ja imam trideset tri godine i smatram se osobom koja se nalazi u najboljim godinama u životu (sve su takve), ali gotovo svi moji vršnjaci su već počeli da se ponašaju kao njihovi roditelji, svi su počeli da kukaju. I da ponavljaju ove laži sada kao svoja najdublja verovanja. Ja često pomenem da ljudi zamenjuju svoje vlastito viđenje sa tuđom laži iz mnogih razloga. Često ponavljamo opšte neistine da nas društvo ne bi odbacilo, ali češće zato jer smo zatvorili vlastite oči, zanemarili ono što našim ušima čujemo i našim mozgom zaključujemo i prihvatili ono što drugi tvrde. Dešava mi se sledeća situacija-ulazim u prodavnicu kozmetike, za kasom čekam red. Ispred mene neka gospođa kupuje kafu tri u jedan instant i kremu za nokte i subrinu za kosu. Kad dobije račun odlučuje da plati karticom. Međutim, nešto ne bude u redu sa terminalom za plaćanje i prodavačica mora da ponovi postupak nekoliko puta. Ljudi koji čekaju u redu kreću da otpuhuju, a gospođa koja kupuje počinje da priča kako je ta banka katastrofa, kako su svi neodgovorni i kako je to užas. Prodavačica ponavlja da je to užas, svi se u redu ubrzo slože oko tog užasa. Kad ja dođem na red prodavačica mi se izvini što sam čekala i ponovi da je cela država u haosu i da je to užasno. Evo šta ja kažem:"Gospođo, ja sam preživela jedan rat. Nit je bilo para nit je bilo robe, a nisi smeo ni da odeš do prodavnice. E, to je užas. Ovo je za mene raj!''
Zamislite izraze lica svih oko mene. Kad neko od mojih prijatelja ide samnom često se smeje. Prodavačica je rekla: "Jes' vala, i to što kažete.'' Ostali su ćutali. Em je taj Lilly bio pun svega, em je ona kupovala same bespotrebne stvari, čitaj-luksuz, em je plaćala karticom što znači najverovatnije koristila fiktivan novac i najverovatnije u nedostatku keša ulazila u dozvoljen minus. (Najverovatnije) Šta želim da kažem?
Činjenica je da živimo u najboljem vremenu u istoriji čovečanstva. Ne želim da obilazim svet niti da idem do Kambodže ni Afrike, zadržaću se na brdovitom Balkanu.
(Moraću da podelim ovo na nekoliko postova zbog ograničenosti svemirske mašine na kojoj kucam)
A da li smo toga svesni?
Svakodnevno slušam ljude oko sebe i čujem sledeće rečenice: "Nikad nije bilo gore.'' ''Ja ne znam kuda ovo vodi, ovo je sve gore i gore." ''Današnja deca nemaju pojma o životu, u naše vreme smo bili odgovorniji i zreliji.'' ''Zdravstvo nam je katastrofa.'' ''Školstvo nam je katastrofa.'' ''Nemamo dovoljno novca, jedva preživljavamo.'' ''Sve je manje i manje Srba (Hrvata, Makedonaca...bla, bla)""Pre se živelo bolje''
Postoji mnogo laži koje su slične ovima, a koje su se, prosto rečeno, toliko puta ponovile da su počele da važe kao istina. Ja imam trideset tri godine i smatram se osobom koja se nalazi u najboljim godinama u životu (sve su takve), ali gotovo svi moji vršnjaci su već počeli da se ponašaju kao njihovi roditelji, svi su počeli da kukaju. I da ponavljaju ove laži sada kao svoja najdublja verovanja. Ja često pomenem da ljudi zamenjuju svoje vlastito viđenje sa tuđom laži iz mnogih razloga. Često ponavljamo opšte neistine da nas društvo ne bi odbacilo, ali češće zato jer smo zatvorili vlastite oči, zanemarili ono što našim ušima čujemo i našim mozgom zaključujemo i prihvatili ono što drugi tvrde. Dešava mi se sledeća situacija-ulazim u prodavnicu kozmetike, za kasom čekam red. Ispred mene neka gospođa kupuje kafu tri u jedan instant i kremu za nokte i subrinu za kosu. Kad dobije račun odlučuje da plati karticom. Međutim, nešto ne bude u redu sa terminalom za plaćanje i prodavačica mora da ponovi postupak nekoliko puta. Ljudi koji čekaju u redu kreću da otpuhuju, a gospođa koja kupuje počinje da priča kako je ta banka katastrofa, kako su svi neodgovorni i kako je to užas. Prodavačica ponavlja da je to užas, svi se u redu ubrzo slože oko tog užasa. Kad ja dođem na red prodavačica mi se izvini što sam čekala i ponovi da je cela država u haosu i da je to užasno. Evo šta ja kažem:"Gospođo, ja sam preživela jedan rat. Nit je bilo para nit je bilo robe, a nisi smeo ni da odeš do prodavnice. E, to je užas. Ovo je za mene raj!''
Zamislite izraze lica svih oko mene. Kad neko od mojih prijatelja ide samnom često se smeje. Prodavačica je rekla: "Jes' vala, i to što kažete.'' Ostali su ćutali. Em je taj Lilly bio pun svega, em je ona kupovala same bespotrebne stvari, čitaj-luksuz, em je plaćala karticom što znači najverovatnije koristila fiktivan novac i najverovatnije u nedostatku keša ulazila u dozvoljen minus. (Najverovatnije) Šta želim da kažem?
Činjenica je da živimo u najboljem vremenu u istoriji čovečanstva. Ne želim da obilazim svet niti da idem do Kambodže ni Afrike, zadržaću se na brdovitom Balkanu.
(Moraću da podelim ovo na nekoliko postova zbog ograničenosti svemirske mašine na kojoj kucam)