Nije da ja sada zivim u proslosti,ne. Ja ovo sto radim, radim kad osjecam potrebu za tim i kad osjecam da mogu. U ovom stvarnom zivotu promjenila sam dosta toga, pocela sam vise da se posvecujem sebi i da radim ono sto zaista volim. Prije je jedino vrijeme bilo kad sam se posvecivala sebi vrijeme tusiranja i hranjenja. To jedino.
Ostalo svo vrijeme sam posvecivala drugima oko mene nebih li im udovoljila i ugodila.
Sada je drugacije. Radim na sebi, upisala sam jedan tecaj koji odavno zelim upisati ali nikad nije bilo vremena, ili bi mi neko rekao da je to glupo, a ja bi prihvatila...
Kroz zivot, sadasnji, trenutacni, kad naidjem na neki problem, neki svoj strah onda naprosto osjecam potrebu da se vratim mislima u proslost,da shvatim odakle mi uopce taj strah. Kako? Zasto?Tko mi je rekao da se moram bojati? Zasto se tako osjecam? Moram to shvatiti da bi mogla ocistiti i osloboditi se i vidjeti da stvari nisu onakve kakvima sam mislila da jesu.
Kad sve to vidim, shvatim i ocistim, skupim hrabrost i vjeru u sebe i krenem da uradim to cega sam se bojala, suocim se sa time i osjecam veliko olaksanje.
Npr. na ovaj nacin sam dosad rijesila nekoliko stvari koje su me kocile da uzivam u zivotu, a kocile su me zbog proslosti i onog sto mi je usadjeno. Ne mozes brati plodove neke biljke ako je prije nisi posadio, zar ne? Tako ja ovo vidim.
Ne kazem da je ovaj moj nacin za svakoga, svatko nadje ono sto njemu odgovara a ja sam po prirodi kao malo dijete, uvijek na odgovor slijedi pitanje "Zasto" i moram da znam tocno zasto je to i to tako.
Npr. Zasto se bojim javnog nastupa? Nisam mogla dvije smislene recenice srociti pred grupom ljudi, cak i da su napisane na papiru i da citam ja bih se ukocila kao da ce da me slusaoci streljaju. Zasto? Onda promatram svoje osjecaje u vezi ovog straha, pa te ljude, pa svoje dijete,pa se sjetim kako sam se ponasala i osjecala u osnovnoj skoli kad su bili usmeni testovi,kako me uciteljica grdila,pa onda doma roditelji sto su mi pricali...Sve cistim i govorim djetetu da je ono divno,pametno, da ono to moze, da sam tu za njega i neka stane pred te ljude i odrzi govor bas iz svoje duse a ja cu mu prva zapljeskati..i tako. Nakon ovog moje dijete bude sretno i ohrabreno a i ja.
Radim mu ono sto meni nitko nikad nije radio, ohrabrujem, podrzavam...
Naravno nikad se ne zna sto se cisti kad se hopsa i naravno da se hopsanjem ne moze rijesiti sve, treba puno rada i na drugim aspektima. Ono sto svo vrijeme zelim reci je da su ove recenice zaista puno promjenile moj zivot. Zaista.
Ove rijeci velik su dio slagalice zivota i onog sto jesmo, sto smo bili i sto cemo biti.One su nesto posebno...
Mir i ljubav svima, i jos jednom Sibb hvala ti, divne rijeci si napisao/la i naucila sam i iz njih nesto.
Hvala ti!