poučne priče

[jaspis]

KAKO RAZLIKOVATI DAN OD NOĆI

Učitelj je pitao učenike po čemu mogu reći da noć svršava a dan započinje.
Jedan reče: "Kad u daljini vidiš životinju i mo¬žeš reći da li je krava ili konj."
"Ne", odgovori učitelj.
"Kad u daljini vidiš drvo i možeš reći da li je palma ili mango."
"Ponovno krivo", odgovori učitelj.
"Po čemu onda?" upitaše učenici.
"Kad gledaš u lice bilo kojeg muškarca i u njem prepoznaješ svog brata; kad gledaš u lice bilo koje žene i u njoj prepoznaš svoju sestru. Ako to ne možeš učiniti, nije bitno koji je sunčani sat, još je uvijek noć."

[jaspis]

KAKO RAZLIKOVATI DJEČAKE OD DJEVOJČICA

Vide ne ono što postoji,
nego ono na što su naviknuti da vide.

Tommy se upravo vratio s plaže.
"Je li bilo tamo i druge djece?" upita ga majka.
"Da", odgovori Tommy.
"Dječaci ili djevojčice?"
"Kako bih znao? Nisu bili odjeveni."

[jaspis]

KAMEN KUŠAČ ZLATA

Pokušajte ispitati što vole nazivati
svojim slobodnim i odgovornim ponašanjem
i najvjerojatnije ćete otkriti
da to nisu svjesni pokreti,
nego mehaničke radnje.

Priča se da je, kad je velika knjižnica u Aleksandriji izgorjela u požaru, samo jedna knjiga bila spašena. Bila je to obična knjiga, dosadna i nezanimljiva, te je za nekoliko novčića bila prodana omašnom čovjeku koji je jedva znao čitati.
Ta knjiga, koja se činila dosadnom i nezanimljivom, bila je vjerojatno najvrednija knjiga na svijetu, budući da je na unutarnjoj strani korica velikim slovima bilo išarano nekoliko rečenica koje su sadržavale tajnu kamena kušača zlata - mali šlju¬nak koji pretvara u čisto zlato sve čega se dotakne.
U poruci je bilo napisano da se taj dragocjeni šljunak nalazi negdje na obali Crnog mora, među tisućama drugih komada šljunka koji su izgledali točno kao i on, no s jednom razlikom: dok je drugi šljunak na dodir bio hladan, ovaj je bio topao kao da je živ. Čovjek se obradovao zbog sreće. Prodao je sve što ima, posudio veliku sumu novca koja će mu biti dovoljna za godinu dana i uputi se na Crno more gdje podigne šator i započe mukotrpno traganje za kamenom kušačem.
Ovo je bila njegova metoda: podigao bi šljunak; ako je na dodir bio hladan, bacio bi ga natrag, ne na obalu, jer da je tako radio, mogao bi podizati i osjećati isti šljunak i desetke puta; ne, bacio ga je u more. lako je svaki dan satima ustrajavao u strpljivom poslu: podigao bi šljunak, ako je bio hladan, bacio bi ga u more; uzeo bi drugi... i tako dalje, bez konca i kraja.
Na tom je poslu proveo tjedan, mjesec, deset mjeseci, čitavu godinu. Potom je posudio još nov¬ca i nastavio s radom druge dvije godine. Uvijek ista kretnja: podigao bi šljunak, probao ga... ako je bio hladan, bacio bi ga u more. Sat za satom, dan za danom, tjedan za tjednom... a nigdje kamena kušača.
Jedne večeri podigao je šljunak i osjeti da je topao i - snagom navike - baci ga u Crno more!

[jaspis]

KAMEN NA CESTI

Jednog je dana Diogen stajao na uglu ulice i smi¬jao se kao da je poludio. "Čemu se smiješ?" upita ga prolaznik. "Vidiš li onaj kamen nasred ulice? Otkad sam jutros stigao amo, deset se ljudi spotaklo o nj i opsovalo ga. Ali nijedan se nije potrudio da ga ukloni da se drugi ne bi spotakli."

[jaspis]

"KOGA JE TO BRIGA?"

Svaki mjesec učenik bi svom učitelju vjerno slao izvještaj o svom duhovnom napretku.
Prvog je mjeseca pisao: "Osjećam kako moja svijest postaje šira i doživljavam jedinstvo sa sve¬mirom." Učitelj pogleda papir i baci ga u košaru za smeće.
Idućeg mjeseca napisao je ovo: "Napokon sam otkrio kako je božanske prisutno u svim stvari¬ma." Učitelj je bio razočaran.
U trećem pismu učenik je oduševljeno tumačio: Mojem začuđujućem pogledu bi otkrivena tajna jedinstva i mnoštva." Učitelj je zijevao.
U sljedećem je pismu stajalo: "Nitko se ne rađa, nitko ne živi i nitko ne umire, jer ja ne postoji." Učitelj je u očaju zabacio ruke.
Nakon toga prošao je mjesec dana, pa dva, pa pet; a onda cijela godina. Učitelj je mislio kako je vrijeme upozoriti učenika o njegovoj dužnosti da ga obavješćuje o svom duhovnom napretku. Uče¬nik je napisao: "Koga je to briga?" Kad je učitelj či¬tao te riječi, lice mu zasja od zadovoljstva. Reče: 'Hvala Bogu, napokon je shvatio!"

Žudjeti čak i za slobodom vrsta je ropstva.
Nećemo biti slobodni sve dok ne prestanemo
biti zabrinuti jesmo li slobodni ili nismo.
Samo onaj koji je zadovoljan, slobodan je.

[jaspis]

KRADLJIVAC I BOGATAŠ


Traganje na krivu mjestu ne donosi ploda, već naprotiv, iscrpljuje tragača.

Kradljivac, odjeven kao odličnik, pridružio se bogatom putniku u odjeljku brzoga vlaka. Upustiše se u razgovor
i sprijateljiše se. Na svakoj stanici bogati je putnik prebrojavao novac, uzimao sitninu i silazio na peron da se osvježi pićem. Za to vrijeme negdje je odlagao novčarku, i koliko kradljivac unezvjereno tragao za njom u odjeljku nikad je nije uspio naći.
Pošto se radilo o vještaku krađe, ovaj se ubrzo osjeti povrijeđenim, što eto ne može naći novac koji je suputnik samo čas prije brojio pred njegovim nosom. Naposljetku već pred Delhijem, kradljivac bijaše već pokošen i iscrpljen od uzaludna truda. I ne odolje, već se predstavi bogatašu kao lopov od zanata koji se ukrcao u odjeljak zato da bi pokrao suputnika. No gdje je ta novčarka bila sakrivena da ju on nije uspio naći? Putnik se nasmija i reče:
„Svaki put kad sam izlazio na peron ili kad sam spavao, i ja sam najprije turio novčarku pod tvoj jastuk. Podigni ga i uvjeri se da je tako".
' Kad kradljivac podiže jastuk, ugleda novčarku. Zadivi se ovoj jednostavnoj doskočici. Tada se zamisli. Kako to da mu nikada nije palo na um pretražiti mjesto ispod vlastitog jastuka?

Ono što je najbliže čini se najmanje vidljivim; sve što je dalje od najbližeg izgleda primjetljivije i naravnije.

[jaspis]

KRALJ I UMRLA ŽENA

Jedan je kralj neizmjerno volio svoju ženu. I kad ju je najvećma volio, ona je umrla. Kralj je također htio odmah umrijeti, no predomisli se zbog toga što je želio da svojoj ljubljenoj podigne najljepšu grobnicu na svijetu. Samo ga je ta ljubav i ta želja održala u životu.
Pošalje kralj po najvještije klesare i graditelje, po slikare i zvjezdoznance, da bi otpočela gradnja kraljičine grobnice. Grobnica je rasla iz dana u dan, bila je uistinu remek-djelo; kralju, koji je samovao u svojoj odaji, stizali su izvještaji o napretku gradnje. I naposljetku, stiže vijest da je grobnica sagrađena.
I kralj je išetao iz odaje, pogledao grobnicu i zaključio da je doduše prekrasna, ali da ipak nije najljepša na svijetu. Činilo mu se da njegova ljubljena zaslužuje nešto još ljepše.
Stoga naredi da poruše netom dovršenu gradnju i da pozovu nove, još slavnije umjetnike i graditelje, koji će sagraditi savršeno djelo. U toku ove druge gradnje, kralj je tu i tamo izlazio iz odaje, nadgledao rad, nastojeći da spri¬ječi svaki potez koji bi ugrozio savršenstvo, i da podstrekne ono što je bila najnaličnije savršenstvu. No kad je i ova druga građevina bila dovršena, kralj, već ostario, zaključi da joj manjka nešto, neka sitnica, neka tajna, nešto nevid¬Ijivo zbog čega se ne može smatrati savršenim djelom.
Na prepast svojih doglavnika i podanika, on naredi da se i ova građevina poruši, i da se otpočne s građenjem nove. Ovaj put su doveli znalce iz daleka svijeta, iz prekomorskih zemalja, i nisu žalili novca, truda ni vremena da udovolje zahtjevu savršenstva. Kralj je svakoga dana boravio na gra¬dilištu: svojim je rukama nosio kamen, klesao je i mjerio, mijenjao, preinačivao, rušio, otpočinjao iznova. Posve se zanio u posao, koji je neopazice postao takmičarski: posao samodokazivanja: svladati ono nešto posljednje što se ispri¬ječilo između djela i ideala. Naposljetku, poslije mnogo godina, i treća grobnica bude dovršena.
Na svečani dan otvorenja, vijorile su zastave kao na dan pobjede i slavlja. Narod je klicao, trgovina je cvjetala. Kralj je na čelu povorke dostojanstvenika kretao prema divnoj, savršenoj građevini da je posveti. S druge strane krenula je žalobna povorka s kraljičinim lijesom, na koji su svi već zaboravili. Svi? Da, svi. Jer kralj, kad je ugledao lijes ko¬jemu bijaše namijenjena grobnica, kliknuo je razdraženo:
„Kuda ćete s tim? Nosite odavde tu stvar, zar ne vidite da kvari ljepotu savršenstva?"
To je priča o postupnom padu pravog razloga u čov¬jeku, priča o gašenju ljubavi, priča o zaboravu, priča o pod¬muklom rastu taštine;

[jaspis]

LAV U ZATVORU

Uhvatili su nekog lava i bacili ga u koncentra¬cijski logor gdje je, na svoje iznenađenje, na¬šao druge lavove koji su bili tamo godinama, neki od njih cijeli život, jer su se tamo i okotili. Brzo je upoznao društvene aktivnosti lavljeg logora. Bili su podijeljeni u skupine. Jedna se grupa sastojala od onih koji su privatno vlasništvo htjeli pretvoriti u opće; druga je bila poslovna skupina; jedna pak kulturna, čiji je cilj bio vjerno čuvati običaje, pre¬daju i povijest onih vremena kad su lavovi bili slo¬bodni; druge su skupine bile religiozne - sastajale su se uglavnom zato da pjevaju dirljive pjesme o budućoj džungli u kojoj neće biti ograde; neke su grupe privukle one koji su po naravi bili literati i umjetnici; neke su bile revolucionarne - one bi se sastajale da planiraju pobunu protiv onih koji su ih uhvatili ili protiv drugih revolucionarnih skupi¬na. Povremeno bi izbila revolucija i tada bi jedna grupa uništila drugu, ili bi čuvari bili pobijeni, a zatim bi na njihovo mjesto došli drugi.
Kako je istraživao okolicu, pridošlica opazi lava koji je izgledao uvijek uronjen u svoje misli, samac koji nije pripadao nijednoj skupini i od sva¬kog se držao po strani. Bilo je nešto neobično u tom lavu što je u drugima budilo divljenje i opće¬nito neprijateljstvo, jer je njegova prisutnost budi¬la strah i sumnju u samog sebe. On reče pridošlici: "Nemoj pristupiti ni jednoj skupini. Te bijedne budale bave se svim i svačim, samo ne bitnim." "A što je to?" upita pridošlica. "Ispitati narav ograde."

Ništa - zaista ništa - drugo nije važno!

[jaspis]

LUDOST

Kad su ga pitali o njegovu vlastitu prosvjetlje¬nju, učitelj bi uvijek šutio, iako su učenici pokušali sve moguće da o tome progovori.
Jedinu informaciju što su je o tome imali bila je što je jednom učitelj rekao svom najmlađem sinu, koji je htio znati kako se osjećao otac kad je bio prosvijetljen. Odgovor je bio: "Budala."
Kad ga je dječak pitao zašto, učitelj je odgo¬vorio: "Gledaj, sine, bilo je to kao kad s velikim naporom želiš prodrijeti u kuću penjući se ljestva¬ma i razbiješ prozor - a kasnije uvidiš da su vrata kuće bila otvorena."

[jaspis]

LUTKA OD SOLI I MORE


Došetala lutka od soli do obale mora. Začudila se tomu nepoznatom i golemom nečem. Šetkala tako obalom i naposljetku ne izdržala, pa upitala more:
„Tko si ti, molim te?"
„Hm," reče more, „to ti ne mogu objasniti. Uđi malo u mene i saznat ćeš tko sam."
I opet lutka oklijevala, šetkala, naposljetku ne izdržala, pa namočila palac. I palac se rastopi.
„Uh!" povika ona izvlačeći preostalu nogu, „nezgodan si ti! Zašto mene nestaje kad hoću da tebe saznam?"
I opet i opet šetkala lutka i oklijevala, opet pitala more, i opet joj more reklo da uđe u nju. Naposljetku ne otrpila, pa ukoračila u more, najprije do gležnja, pa do golijeni, pa do tjemena i preko tjemena. I više nije bilo pitanja.


Lutka je postala ono o čemu je pitala. Lutka je došla do same obale neznanog, i neznano se više nije moglo dalje priopćiti. Upravo zato što „biti" nije prevodivo ičim dru¬gim do li izravnim sobom, ta neopisiva priroda mora mo¬rala se platiti žrtvom jedne ograničene egzistencije. Da bi lutka saznala što je rodno „biti", morala je „biti"; i nikako drukčije to „biti" ne može se dokučiti iz položaja „znati".