Tanita znam o čemu pričaš pošto se i meni nešto slično desilo...Kao da kada si u savršenom poravnanju i harmoniji sa sobom kada se prepustiš životnom toku, i uživaš u toj lepoti sadašnjeg trenutka jer sve loše si ostavio iza sebe, kao da se niodkuda pojavi neka utvara prošlosti.
Desilo mi se to jednom da baš kada sam ja sve rakrstila što je trebalo, naučila lekciju, shvatila šta mi je ZP doneo i donosi, i kada sam se napokon opustila i počela da uživam u svemu živom, da sam odjednom počela da primećujem da mi se vraća neka nebuloza koja nema baš nikakvog smisla, ali dovljno da napravi brigu za koju sam mislila da sam je skoro pa pobedila...
Činilo se kao da kada god mi je dobro, i sve ide kako treba, da sama tražim da isčeprkam nešto oko čega bih se brinula
Mislim da je naš mentalni proces moguće primiriti, ali jako teško podčiniti za to treba dosta vremena i strpljenja. Jesam se ja prepustila srcu da me vodi, ali kao da osećam te impulse moga mentalnog stanja, onog analitičnog u meni, što sve radi iz opreza i predostrožnosti...Nismo mi krivi što su nam od malena prepustili strahove i koječega još, pa nam treba mnogo godina da se očistimo straha i osvestimo da smo večni. Ali to smo izabrali kada smo došli ovde baš u ovom trenutku da se učimo životu i stvaranju. Tako da smo mi uvek odgovorni, jer ako se prepustimo umu koji vreba i čeka priliku, nećemo napredovati zato što ćemo se većinom baviti analizom zašto, kako, šta, umesto stvaranjem svoje neke kreacije.
Svi smo mi na početku jer živimo u vremenu velike promene evolucije svesti, i sasvim je u redu je boriti se sabom zbog sebe
A što se slike tiče to sam ja malo eksperimentisala kako izgledam u purpurnoj boji
