Hi !
Pratim duže vreme forum gde sam našao mnoštvo zanimljivih i korisnih stvari, ali tek sada odlučih da se pridružim.
Kako sam počeo... Uh, ne znam ni sam.
Nezadovoljstvo životom, nakupljeni kompleksi i traume iz detinjstva, nezdravi porodični odnosi i sredina, finansijska situacija, itd. stvorili su neku vrstu čaure, odbrambeni mehanizam koji se manifestovao u vidu bunta. Alkohol od petnaeste, povremeno lakše droge.. Sve to je gradilo neku "jaku ličnost", jaku pod navodnicima naravno, jer je ta ličnost sve samo ne jaka. Napucan ego hranjen omalovažavanjem drugih, potreba za dominacijom i kontrolom, opsesivna ljubomora, posesivnost, gnev, pakost, laž, izazivanje strahopoštovanja kod drugih zloupotrebom njihovih slabosti. Ma gomila sranja. Sve su to neke karakteristike koje su činile taj pojas ljušture koju sam stvorio oko sebe. To je privlačilo negativne ljude u moj život, narkomane, siledžije, kockare, nestabilne i neispunjene ličnosti a ja sam trošio svoju energiju i vreme.
I to je sve trajalo, pa dug period, nekoliko godina i od jednom sve se srušilo kao kula od karata.
Posledice su bile gubitak jedne voljene osobe upravo zbog nekoliko gore navedenih stvari, depresija, zdravstveni problemi, poslovni padovi, životni neuspesi itd. Sve su one bile šamar za buđenje iz nesvesti, okidač za promene koje su usledile. Moram da priznam bio je jedan period odupiranja, taj "stari ja" je pokušao da me uhvati na foru: "Ludiš! Kakvo buđenje, to su gluposti! Kakva meditacija to je sekta! Završićeš na psihijatriji zbog gluposti kojim se opterećuješ. Taj put kojim si krenuo je za pi*ke i izubljene slučajeve!" Itd. itd., kao što rekoh, gomila sranja koja su me uz strah od promene nebrojano puta terala da se vratim na staro. Čak sam i pokušao ali nije išlo. Povratka nema.
I svi ti ljudi sa kojim sam provodio vreme su počeli da me iscrpljuju, osećao sam se tako slabo i prazno! Sve te teme za razgovor su postale tako iscrpljujuće. Onda sam mislio da sam totalno odlepio, izgubio sebe, svoj ponos koji je parao oblake, svoje ja koje je nedokučivo, svoje prijatelje, svoj autoritet, sve što me činilo.
Ali zapravo, samo sam otvorio oči i video jednu veliku negativnu iluziju sa kojom sam se poistovetio i za koju sam smatrao da je - ja. O Bože!
Depresija me je pokrenula da "iskopam" Mooji-ja, De Mella, Wayne Dyer-a, Louise Hay, Coelha i da ne nabrajam dalje. Zdravstveni problemi su mi otvorili oči i um te sam se okrenuo zdravom životu, ishrani i svemu ostalom što u njega spada. Sve se nadovezivalo jedno na drugo, malo po malo.
Naravno, tu je druga strana medalje.
Moj "početak putovanja" traje neke tri godine, naravno trnovit je, te i dalje ima svoje poteškoće. Sada imam mnogo veći društveni problem u vidu uklapanja sa današnjom omladinom jer obično prepoznam neke svoje osobine iz prošlosti pa ih osuđujem (valjda još u sebi negde duboko imam osećaj krivice - ne znam). Prilično sam senzibilniji, ranjiviji, jer sam spustio štit koji me je branio i od lošeg i od dobrog, tako da sam sad podložan i jednom i drugom. Naravno, radim na tome i ne gledam nazad!
Znam da sam otegao prilično i da ovaj esej više liči na neku bolest jer ima uzroke, simptome i posledice ali šta je tu je.
Peace!
