Forum Ratnika Svetlosti

Razlijevaju se sunčeve zrake
Ledenoplavim jutarnjim nebom,
Oko tvoga vrata ruke moje mlake
Čeznutljivo traže da ugriješ me tijelom.

Razbacane misli, slike i riječi
Svijest mi zarobljavaju, odvlače pažnju,
Prepuštam se, neka im je teći,
Nudim ti svoju slabost na pladnju.

Neizgovoreno pitanje reže mi usne,
Stvara vrućinu unutar grudi,
Gust je zrak što među nama se prostre,
Isto pitanje ti hladan pogled muti.

Užegla se tišina među nama,
A lomljiva buka mislima nam hara,
Izmoreno sretna što sada nisam sama,
Iako znam da nježni izgled vara.

«Što nam se desilo», zarobljeno pitaš,
Očima tražiš neko objašnjenje,
Toplim dahom po mojoj koži skitaš,
Možda u tišini se krije prosvijetljenje.

Dosta za danas

Krijesnice, mnogo ti hvala. :* :*
Bas si me obradovala nocas, jer pjesma stoji duze na forumu, a niko nije komentarisao, a jos ni sa kim je nijsam podijelila od svoje porodice i prijatelja, i bas sam zeljela da cujem necije misljenje.
Procitala sam tvoje pjesme, i svidjaju mi se, a najvise stih: Osmijeh ukrade ono što me najviše muči.

Dragi moji divni ste i divno pišete Evo ja hoću da podelim sa vama ovu pemu koju su moj dragi napravio sa drugom u sećanje na Jovana Dučića


The Sleeper & Lju Je - O Ljubljena Zeno http://youtu.be/P1G6jPsados

Poslušala sam ovo čim si stavila, ali ne znam zašto nisam komentirala. Možda sam ostala bez riječi. Idem opet poslušati.

.......................

Da, nemam riječi. Prošla me jeza kroz kičmu. Nadam se da to govori dovoljno.
A evo nešto i od mene..nisam dugo...

Mjesečeva svjetlost
Tvojim dodirima tkana
U nadležnosti moje tihe sumnje
Duboko u srce moje uronjena, spava.

Uvedena u čarobni dvorac
Tvoga nadprirodnog svijeta,
Nekako plaha i začuđena,
Pitam se, jesam li ti meta?

Ustuknem pod odlučnim dodirom tvojim,
I kao pod prijekorom poklonim ti osmijeh,
U strahu da ne odeš…

Glasne su pjesme uspomena
Što mi noću kraj uha tiho sviraju,
Njihovim ritmom moji snovi plešu,
Duboko u dušu smjelo diraju.

Pa zar su nas ovamo mračne sile dovele?
Smijem se, ironično.

Izgledalo je kao da Nebo za nas planove piše,
Da stvara nove slike, nove crteže riše…
A borili smo se protiv toga, sramota.

Hladni mi trnci potom tijelo prostrijele,
Predaleko su mi misli ove noći odlutale.

Trenutak samo

Kad bih svoj život mogao ponovo da proživim
pokušao bih u sledećem da napravim više grešaka,
ne bih se trudio da budem tako savršen,
opustio bih se više.
Bio bih gluplji nego što bejah,
zaista, vrlo malo stvari bih ozbiljno shvatao.
Bio bih manji čistunac.
Više bih se izlagao opasnostima,
više putovao,
više sutona posmatrao,
na više planina se popeo
više reka preplivao.
Išao bih na još više mesta
na koja nikada nisam otišao,
jeo manje boba, a više sladoleda,
imao više stvarnih, a manje izmišljenih problema.
Ja sam bio jedan od onih
što je razumno i plodno proživeo
svaki minut svog života:
imao sam, jasno, i časaka radosti.

Ali kad bih mogao nazad da se vratim
težio bih samo dobrim trenucima.
Jer, ako ne znate, život je od toga sačinjen,
od trenova samo; nemoj propuštati sada.
Ja sam bio od onih što nikada nikuda nisu išli
bez toplomera, termofora, kišobrana i padobrana.
Kad bih opet mogao da živim
lakše bih putovao.
Kada bih ponovo mogao da živim
s proleća bih počeo bosonog da hodam
i tako išao do kraja jeseni.
Više bih se na vrtešci okretao,
više sutona posmatrao, sa više se dece igrao,
kada bih život ponovo pred sobom imao.
Ali, vidite,
imam 85 godina,
i znam
da umirem.


Horhe Luis Borhes