Tema se jako lijepo razvila <3
Iako se više-manje slažem sa svime što ste rekli, izjasnit ću se još samo po pitanju nekih stvari.
Što se Boga tiče, ovako ja vidim situaciju.... Ne sviđa mi se klanjanje određenim statuama, i uzdizanje istih, jer ako je Bog posvuda, i svi smo dio Njega, onda možete pohvaliti bilo što na ovome svijetu, i time direktno hvalite Boga. Mogu blagosloviti svoju obitelj, plavo nebo, zelenu travu, rijeku, ptice, i time hvalim božansku kreaciju. Na taj način izražavam poštovanje Bogu. Smatram da je Bog sam život, stvaralačka energija, a mi smo njegove manifestacije...Bog stvara, i dok god mi stvaramo (što činimo svakog trenutka dok smo živi), tada direktno služimo Bogu, i bilo koje dodatno poklanjanje i uzvisivanje po meni je nepotrebno. Njega se ne pronalazi negdje vani, jedino mjesto gdje se susrećemo s Njim je u našim srcima. Ako srce kuca, znači da je živo. Ako ima života, onda ima i Boga, zar ne?
A New Age nastoji zaustaviti bilo kakva dijeljenja ljudi, što se najviše očituje u religijskom opredjeljenju. Filozofija Novog Doba je da smo svi jedno, a dok god će se ljudi razdvajati jer smatraju da je jedan Bog pravi, a drugi krivi, jedinstvo se neće moći ostvariti.
Veći dio svog života sam bila ateist i toga se ne sramim. Bila sam zapetljana u materijalno, nitko iz moje okoline nije me usmjerio da se okrenem sebi, da nešto pronađem unutra, sve sam tražila vani. I to je greška većine ljudi, što uvijek nešto očekuju od svoje okoline. Oni zavire u sebe na pet minuta i kažu da tu nema ničega, da je sve prazno. Tek kad sam prestala brojiti zjake okolo, i počela slušati sebe, shvatila sam da tu nešto ima. Čula sam neki tihi glas koji me bodri kad mi je teško, koji mi govori kuda da idem kada sam u nedoumici, to je onaj isti glas koji, kada ja pitam da li je nešto moguće, viče na mene iz petnih žila "Sve je moguće!!! Kreni, što čekaš?!" Shvativši da taj glas često govori suprotno od onoga što ja trenutno osjećam, spoznala sam da se radi o nekoj ogromnoj sili, i odlučila da je to za mene Bog. Kada sam ljuta, rijetko kada ću samoj sebi reći: smiri se, sve je u redu.... A opet, te riječi se nekako pojave u mom umu, i tada znam da imam vodstvo. Za mene Bog nije netko tko očekuje neke žrtve od mene i slično. Meni je Bog prijatelj, tihi vođa, inspiracija i potpora onda kada ne znam što i kako. Mi smo saveznici, a ne šef i njegova tajnica.
I da, tko god da je dosad popljuvao filozofiju Novog Doba, primijetila sam da ta osoba zapravo donosi neke zaključke na temelju neprovjerenih informacija. Kako možeš ocrniti nešto ako nisi probao? Kad sam tek počela dolaziti u doticaj s novim učenjima, bilo mi je jako teško preuzeti odgovornost za svoj život i prihvatiti činjenicu da sam sama izazvala sve, sve dobro i sve loše. Ali dopustila sam si da budem slobodoumna, da ne branim sebe toliko, i shvatila da se svaka stvarčica, čak i ona najgora, najprije rodila u mom umu, a potom se odigrala kao dio predstave u mom životu. Ljudi koji to ne prihvaćaju, su oni koji uživaju kriviti druge za vlastita, da izvinete, s**nja. I svi smo mi bili takvi dok nismo došli sebi, razumljivo je. I meni je trebalo vremena i vremena da povjerujem u Tajnu. Ali nisam ju ocrnjivala dok nisam vidjela da li je to moguće. Lako je suditi knjigu na temelju bezvezne slike na koricama, ali ako ne počnete čitati, nećete znati koliko je priča zapravo kvalitetna.
Ma i ako je ovo na kraju nekakva sekta, boli me briga, meni se sviđa
