Potpisujem Joov post( I tatu foruma, naravno
)
I samo da dodam, meni je najvaznije da ja volim, da ja osecam tu iskru u sebi koja me zapali celu, da me raduje bilo sta sto je u vezi mog partnera, da saosecam u situaciji gde treba a da to ne bude pateticno, vec podrska iz srca, da osetim onu lepu jezu skoro svaki put kad mu cujem glas( volim taj lepi, duboki glas).
Moj partner je to sto jeste i menjace se samo i samo ako on oseti potrebu za tim kao i nacin na koji to zeli uraditi, a na meni je da to prihvatim ili ne.
Volim to sto jeste sada i ovde i nemam pojma sta ce nam doneti neko sutra, znam da je to nesto sto ce biti najbolje po nas i prestala sam da razmisljam o tome.
Dozvolila sam sebi da uzivam u ovom odnosu danas kakav imamo bez ikakve odgovornosti prema bilo cemu osim prema sebi.
Jer ako sebe volim, postujem, podrzavam, ako se sebi radujem pa kakva cu biti onda prema coveku koje moje srce voli ili prema bilo kome drugom koga volim?
Znam da je tesko krenuti napred posle pet godina veze, ali ako je to jedini put, ma zgrabi to. Svi prolazimo kroz svoje neke transformacije u zivotu, pa nam se putevi i razdvoje sa nekim. ovo znaci da si naucila neku bitnu lekciju o sebi i sada je vreme za jos lepse stvari, desavanja, ljude.
Bez grize savesti, Blomster, verujem da si dala najbolje od sebe u toj vezi, isto kao i on..prosto je doslo vreme za neke druge izazove.