Pozdrav Spagetice i dobro nam došla!
To da nije normalno? Pffffff, draga moja, ja sam onda spremna za ludaru....
Nego, stvar sa strahovima i fobijama, kojima ne možemo pronaći konkretan uzrok, je sljedeća: neki od njih mogu sezati još iz prošlih života, pa se ne možemo sjetiti uzroka, te mislimo da on ne postoji. Ali, da je stvar suprotna pokazuje činjenica da je mnoštvo ljudi sa svojim fobijama otišlo na terapiju hipnozom, gdje su se vraćali u svoje prošle živote i suočavali se s izvorima svojih strahova. Mnoge fobije u ovom životu se rode u istoj dobi u kojoj smo ih stekli u prošlim životima.
Evo, da ti pokažem suosjećanje: ja ne podnosim leptire. I nitko me ne može razumjeti, jer su to tako slatka, divna, šarena i nježna bića koja žive kratko, i bla bla... Aha, malo morgen, ja se prestravim kad vidim ona njihova papirnata krila s kojima nekoordinirano mlataraju i zalijeću se u sve što stignu! Jedanput me skoro herc strefio jer sam našla mrtvog leptira na stolu, morala sam trčati po brata da ga izbaci van. Da, mrtvog. Živi - mrtvi, nije bitno, to su leptiri i neka su što dalje od mene.
Ali ja tijekom cijelog ovog života nisam imala nijedno loše iskustvo s leptirima. Nijedno. Kao maloj mi je čak sletio na majicu i ja sam mu se divila.
Međutim, kako me ta fobija prilično kočila u svakodnevnom životu, uspjela sam ju malo ublažiti radom na sebi. Kroz meditaciju sam počela u sebi buditi osjećaj bezuvjetne ljubavi prema svemu što postoji, pa i prema leptirima. Oni su Božja bića, baš kao i ja, imaju svoju svrhu i mjesto na ovome svijetu. Trebaju ljubav, baš kao i ja. Ionako kratko žive, a tko sam ja da im oduzmem život prije reda? Isto tako, stalno se podsjećam da sva živa bića trebaju živjeti u simbiozi, jer da nije tako, vjerojatno se ne bismo svi zajedno našli na jednoj planeti. Ako leptiru paše da mi visi na zavjesi, onda neka visi. Njegova stvar. S vremenom sam čak uspjela dogurati do toga da sam spavala ko zaklana dok mi je noćni leptir mlatarao nad glavom. A ne moram ni spominjati koliko su mi oni odvratni...
Strah je negativna emocija, a kao takva, može biti rastvorena tek kad se s njom suočiš. Dobro je što si priznaješ da imaš strah. To je prvi korak. Sljedeći put kad ti buba uleti u sobu, pokušaj ne vrištati i ne skakati, nego ležerno pokupi svoje stvari i odi u drugu prostoriju. S time si ukinula dramu i već si napredovala.
,
.... I to zbog obicne bube. Da ne objasljavam ostatak traume ali evo cekam drugaricu da dodje da je izbaci jer ja nemam hrabrosti ni da udjem u sobu. I sad se ja pitam da li je to normalno? Znam da nije. Ali volela bih da znam uzrok tog straha koji me stvarno nekad opterecuje. I strah se mnogo povecao u poslednje dve godine, pre nije sve bilo tako. I volela bih da me neko posavetuje kako i na koji nacin uticati na to da se strah pobedi, ne da se potisne nego bas da se pobedi, da sledeci put kad ugledam neku bubu uzmem je i izbacim kroz prozor a ne da pravim dramu oko svega toga.
Tokom meditacije prije spavanja vizualizirala sam bijelu svjetlost koja kroz polozenu desnu ruku na stromaku cisti sve negativnosti. Jednostavno rukom prelazis preko stomaka. Obicno sam upucivala molitvu mojim andjelima uz izraz zahvalnosti. Pomoci ce sigurno! Srecno!
Najdjelotvornije su u one u koje sami povjerujemo 
