Forum Ratnika Svetlosti

Krijesnice , drago mi je da se samnom slazes
ja sam to naucila bas ovde kao i vecinu drugih stvari tako da to nije tajna a hvala Bogu tu smo da podsecamo jedno druge jer se testovi ponavljaju sve dok ih ne naucimo
bila sam prestroga,
isto to ce mene neko podsetiti ako budem u slicnoj situaciji ako mozda nekada neki strah prevlada, volela bih to
:************

Cao svima ,
ja sam nova ovde(moj prvi post), ovako stoje stvari. Postoje neke stvari kojih zelim da se oslobodim, zelim da se oslobodim mojih strahova, misli, mrznje i jos mnogo stvari koje sad necu opisivati. Mozda zauzmu mesto u nekoj novoj temi. Danas sam ostavila otvoren prozor od sobe. Sela sam za sto i listala neku knjigu i odjednom se buba stvorila ispred mene. Ja sam pocela da vristim, istrcala iz sobe i zatvorila vrata, ali sam onda shvatila kako sam prethodno zatvorila prozor i da ona nema gde da izadje. Srce lupa kao ludo, a ruke se tresu .... I to zbog obicne bube. Da ne objasljavam ostatak traume ali evo cekam drugaricu da dodje da je izbaci jer ja nemam hrabrosti ni da udjem u sobu. I sad se ja pitam da li je to normalno? Znam da nije. Ali volela bih da znam uzrok tog straha koji me stvarno nekad opterecuje. I strah se mnogo povecao u poslednje dve godine, pre nije sve bilo tako. I volela bih da me neko posavetuje kako i na koji nacin uticati na to da se strah pobedi, ne da se potisne nego bas da se pobedi, da sledeci put kad ugledam neku bubu uzmem je i izbacim kroz prozor a ne da pravim dramu oko svega toga.

Pozdrav Spagetice i dobro nam došla!

To da nije normalno? Pffffff, draga moja, ja sam onda spremna za ludaru.... Nego, stvar sa strahovima i fobijama, kojima ne možemo pronaći konkretan uzrok, je sljedeća: neki od njih mogu sezati još iz prošlih života, pa se ne možemo sjetiti uzroka, te mislimo da on ne postoji. Ali, da je stvar suprotna pokazuje činjenica da je mnoštvo ljudi sa svojim fobijama otišlo na terapiju hipnozom, gdje su se vraćali u svoje prošle živote i suočavali se s izvorima svojih strahova. Mnoge fobije u ovom životu se rode u istoj dobi u kojoj smo ih stekli u prošlim životima.

Evo, da ti pokažem suosjećanje: ja ne podnosim leptire. I nitko me ne može razumjeti, jer su to tako slatka, divna, šarena i nježna bića koja žive kratko, i bla bla... Aha, malo morgen, ja se prestravim kad vidim ona njihova papirnata krila s kojima nekoordinirano mlataraju i zalijeću se u sve što stignu! Jedanput me skoro herc strefio jer sam našla mrtvog leptira na stolu, morala sam trčati po brata da ga izbaci van. Da, mrtvog. Živi - mrtvi, nije bitno, to su leptiri i neka su što dalje od mene.
Ali ja tijekom cijelog ovog života nisam imala nijedno loše iskustvo s leptirima. Nijedno. Kao maloj mi je čak sletio na majicu i ja sam mu se divila.

Međutim, kako me ta fobija prilično kočila u svakodnevnom životu, uspjela sam ju malo ublažiti radom na sebi. Kroz meditaciju sam počela u sebi buditi osjećaj bezuvjetne ljubavi prema svemu što postoji, pa i prema leptirima. Oni su Božja bića, baš kao i ja, imaju svoju svrhu i mjesto na ovome svijetu. Trebaju ljubav, baš kao i ja. Ionako kratko žive, a tko sam ja da im oduzmem život prije reda? Isto tako, stalno se podsjećam da sva živa bića trebaju živjeti u simbiozi, jer da nije tako, vjerojatno se ne bismo svi zajedno našli na jednoj planeti. Ako leptiru paše da mi visi na zavjesi, onda neka visi. Njegova stvar. S vremenom sam čak uspjela dogurati do toga da sam spavala ko zaklana dok mi je noćni leptir mlatarao nad glavom. A ne moram ni spominjati koliko su mi oni odvratni...

Strah je negativna emocija, a kao takva, može biti rastvorena tek kad se s njom suočiš. Dobro je što si priznaješ da imaš strah. To je prvi korak. Sljedeći put kad ti buba uleti u sobu, pokušaj ne vrištati i ne skakati, nego ležerno pokupi svoje stvari i odi u drugu prostoriju. S time si ukinula dramu i već si napredovala.

Pozdrav svima... Strah je naše nerazumevanje viših principa i zakona. Suvišno vezivanje za nešto materijalno, duhovno, šta god... Jednom ćemo saznati da se nizašta na moramo vezati osim za ljubav. Ako se za nešto vežemo, onda je sasvim normalno da strahujemo da ćemo to izgubiti. A ako se vežemo za ljubav prema nečemu što ne možemo da shvatimo, nečemu što je iznad svih nas, onda uvidimo koliko su ta sitna vezivanja beznačajna... Život je prepun uspona i padova, dobijanja i gubljenja, sreće i tuge... I to su sasvim normalni ciklusi... Ali ako dozvolimo da se za nešto previše vežemo, onda se emocije koje prate te osnovne životne cikluse povećavaju, kako dobre tako i one neugodne... Dakle, pronaći motiv za ljubav u svakoj situaciji bi mogao biti ključ...

mene je u zadnje vrijeme strah počeo paralizirati,osječam se koda će mi se trbuh rasprsnut...
jel mi može netko reć neku vježbu kako bi to uspio uklonit?

tomi 325 evo jedna s.o.s vjezba meni je pomogla u potpunosti Tokom meditacije prije spavanja vizualizirala sam bijelu svjetlost koja kroz polozenu desnu ruku na stromaku cisti sve negativnosti. Jednostavno rukom prelazis preko stomaka. Obicno sam upucivala molitvu mojim andjelima uz izraz zahvalnosti. Pomoci ce sigurno! Srecno!

hvala ti ajna,a šta misliš koje bi afirmacije mogao ponavljat u sebi?

325 Najdjelotvornije su u one u koje sami povjerujemo Tako da ih ja uvijek sama smislim u skladu sa mislima koje su prerasle u negativno uvjerenje koje gajim prema necemu Gradacijski ih mijenjam evo kako...
Oprastam sebi sto sam nepovjerljiv/a prema zivotu.
Mislim i osjecam da to mogu da izmijenim.
Zahvalan/a sam sto mogu da prepoznam ovaj strah, pocinjem da ga prihvatam kao dio sebe.
Iz dana u dan osjecam se sve sigurnije, sta god da se desava oko mene znam da me zivot bezuslovno cuva.
Vjerujem da je zivot uvijek na mojoj strani, hvala!
Koliko god magle bilo pred ocima, znam da je svjetlost u meni mnogo jaca.
Ne brinem jer znam da mi zivot uvijek donosi ono sto najbolje za mene.
Nema razloga za strahovanjem moji pomagaci su uvijek tu da mi u svemu pomognu, ja sam im beskrajno zahvalan/a.
I jesam, hvala

Kad se ekstremo uplasim sto je rijetko uvijek se sjetim stiha
" moj Bog je jaci od tvog... " Hladno pivo

eee pa točno to mi je falilo
pa sad ču meditirat cijelu noć dok se problem ne riješi ili dok se ja ne počenm osječat dobro...
hvala ti ajna punooo

al još samo pitanjce:

misliš da je uredu prihvačat taj strah kao dio sebe???mene to plaši

Sve je dio nas, ako negiramo, ne priznajemo, potiskujemo lose emocije pocinu da grizu nas organizam, pitanje je samo dje
I nokti su dio nas al kad porastu previse jednostavno ih otkinemo. tako treba i sa strahom, kad priznamo da je previse zauzeo nase bice, noktaricu tj. volju, vjeru i paznju u ruke i kidaj polako, bezbolno.

U suprotnom strah ce da grebe i kida nas srecno