KLINCI IZ MOJE ULICE

Ovde možete da postavite svoje poučne priče o životu i o raznim pojavama koje nas okružuju a iz kojih možemo naučiti i podsetiti se šta su najlepše životne vrednosti :)

Počasni naziv je "Žikin kutak" jer je Žika započeo ovu divnu tradiciju da nas uveseljava i podučava sa svojim divnim pričama.

Naravno svi su dobrodošli da dodaju svoje priče :D
Post Reply
User avatar
Zika
Posts: 690
Joined: 19 Aug 2012, 23:17
Location: Kanada
Contact:

KLINCI IZ MOJE ULICE

Post by Zika »

KLINCI IZ MOJE ULICE

Otac mi je umro kada sam imao 4 godine i odmah posle toga smo se Mama i ja preselili kod Babe koju sam zvao Nana. Ta selidba je bila čisto prelazak u Naninu kuću koja je bila odmah preko puta. Kuća je bila velika i vrlo lepa za ono vreme ma da nije imala vodovod i kanalizaciju unutra. Dvorište je bilo ogromno i podeljeno na tri dela kao tri terase. Donji deo je bio uredjen kao bašta sa divnim cvećem. Tu je bila i jedna ogromna šljiva ispod koje je bio sto i celo leto smo tu provodili i imali sve obroke. U gornji deo se ulazilo sa dve strane preko stepenica a na početku i kraju stepenica su bili stubovi na kojima su bile ogromne saksije sa cvećem. Taj gornji deo je bio betoniran i izgledao je kao velika terasa gde je bio i jedan veliki orah. Na desnoj strani je bila kao jedna nastrešnica ali otvorena, četiri stuba sa gredama umesto krova i to sve je bilo pokriveno nekim zimzelenom i ladoležom. Tu je takodje bio veliki sto, klupe i stolice i taj je deo služio za svečanije ručkove a i kad dodju gosti a njih je bilo svake nedelje. Nana je imala veliku familiju tako da sam pored ujaka imao i nebrojene tetke. Ta terasa je bila odvojena od najgornjeg dela ’živom ogradom’ od jasmina, koji su rasli preko neke vrste drvenog rama sa dva prolaza, kao otvorene kapije a jasmini izmedju su bili ošišani te je izgledalo kao dva prozora. Levi prolaz je vodio ka šupi za drva i klozetu a desni u veliki voćnjak u koji se ulazilo preko glavne staze. Sa obe strane staze su bile ribizle u dugačkom nizu koji se na nekoliko mesta prekidao da bi se ušlo u voćnjak. Bilo je tu jabukam, kajsija, šljiva, breskvi, dunja i od svake vrste po dva tri drveta. Na kraju staze, uz ogradu bile su i smokve. Struja je bila sprovedena svuda po bašti izuzev voćnjaka. Izgledalo je kao divan park a to je bilo delo ujaka koji je bio arhitekta. Sa ulične strane, izmedju kuće i ograde, koja je bila kombinacija zidane ograde od cigli i ukrasnih gvozdenih šipki, bili su posadjeni šimširi a uz kuću je bila betonirana staza. Tu je bila i klupa gde je Nana volela da sedne predveče. Do kapije, koja je uvek bila zakljušana, je vodila betonska staza oivičena betonskim blokovima izmedju kojih je bila posejana trava, koja je morala da se šiša ručno i to je kasnije bio jedan od mojih poslova. Dalje , izmedju tih blokova i zida susedne kuće je bila rundela za cveće. Zid susedne kuće bi izgledao vrlo ružno da uz njega nije rastao bršljen, koji je svojim zelenilom prekrivao ceo zid.

Opisao sam dvorište jer je nekoliko prvih godina to bio moj ograničeni prostor. Na ulicu, gde se uvek igrao čopor dece, nisam smeo u početku da izlazim ali su deca dolazila kod mene da se igramo. Nravno to su bila deca za koju je Nana dala odobrenje i bilo je ograničeno na ne više nego četvoro u isto vreme. Kako sam rastao i moj krug kretanja se povećavao. Prvo sam smeo da budem na ulici ispred kuće, pa onda do jednog ćoška, do drugog ćoška ali ne daleko, toliko daleko da bi mogao da čujem kada me pozovu. Polako sam smeo sve dalje i dalje a najlepše smo se igrali na poljančetu koje se produžavalo u veliku poljanu koja se zvala Stepanovo Poljanče (vlasništvo familije Vojvode Stepe). Upoznao sam sve klince, neverovatno puno dece na tako malom prostoru i uvek smo bili svi zajedno. Svašta sam naučio u toj čarobnij Danijelovoj ulici na Dušanovcu. Kao prvo naučio sam da psujem i to neverovatno brzo i postao priznati član bande. Interesantni su to klinci bili i svi smo imali nadimke. Počev od Troćoškasti (imao je siroma zaista troćoškastu veliku glavu) pa Mile Lembika, Mile Kenjadjija, Mile Prvi, Boško Ukošeni, Piško, Drka, Krivi ili Krivousti, Glavonja, Krivonogi, Ušonja, nosati itd. itd. Govorili smo naš specijalan Šatrovački jezik. Uvek smo zajedno igrali razne igre klis, krpenjače, klikere nadrupce i na kokanje, pravili topove od blata, pravili i puštali zmajeve, pravili kolica od dasaka i starih točkova...šta je kome palo na pamet to smo obično svi prihvatili. Nekada zaista nismo znali šta da radimo i onda smo dobijali brilijantne ideje. Ideju da zvonimo na svaku kapiju i da pobegnemo...da odemo preko plota u veliki voćnjak Čika Vite i da krademo voće a svi smo imali voće kod kuće ali ovo je bilo interesantnije jer je on uvek bio na oprezi i jurio nas. Pred veče smo se okupljali baš ispred moje kuće i igrali se sa devojčicama i to su bile drugačije igre- neka bije, pošto seko mleko, figure, pokvarenih telefona, ide maca oko tebe i još neke. Obično bi završavali ispod bandere sa sijalicom i čoporativno pevali dok nas naši ne počnu da zovu jednog po jednog. Obično bi odgovali – ’Još malooo’ ali kad bi moja Nana podviknula – ’Taki da si došo’, to je značilo da je zadnje vreme.

Svašta sam naučio u toj ulici a i Jovanka preko puta me je puno naučila. Često bi me odvukla u njenu avliju naučila me da se igram dve igre, ’doktora’ gde sam ja uvek bio doktor a sirota ona uvek bolesna i druga bi bila ’mame i tate’. Klinci bi me onda obično zvali ’ženski petko’ ali sam ja bio vrlo radoznao i odlazio u avliče. Voleo sam igru ’doktora’ jer sam bio radoznao koji će joj deo danas biti bolestan. Ma da je ’mame i tate’ po nekad postajalo interesantno nisam voleo tu igru. Jovanka ju je prihvatila isuviše ozbiljno i počinjala da mi komanduje, da zahteva, da postavlja uslove, da odredjuje šta smem a šta ne smem...verovatno je kopirala njenu Mamu. Što se ’doktora’ tiče pomišljao sam da bi bilo interesantno postati pravi doktor a ’mame i tate’, hvala lepo, za mali delić interesantnosti-svo vreme maltretiranja. Neka bude tata ko hoće ali ne ja. Nekako sam uspevao da se izvučem i odem kod mojih drugara ali nikada nisam prepričavao kako smo se igrali. Tako sam ostao i kada sam odrastao i nikada drugovima nisam prepričavao o nikakvoj igri. Što se Jovanke tiče ipak nisam mogao da odolim radoznalosti i nisam se puno nećkao da udjem u igru a baš je i lep šator od ćebeta napravila...Tako je to sve išlo dok me Jula, koja je bila šesnaestak godina, nije prihvatila i rešila da mi poveća ’obrazovanje’. Tako sam iz osnovne škole otišao pravo na fakultet i falilo mi je ono obrazovanje izmedju...brzo sam napustio taj ’fakultet’ jer nisam ništa mogao da razumem. To mi je stvorilo i neprilike kod kuće. Jedno veče sam počeo da crtam, nacrtao ovalni objekat i počeo da crtam crte svuda okolo. Sve bi to prošlo neprimećeno da mi djavo nije dao mira i za svaku crtu koju povučem prošaputao sam- dlaka. To privuče Naninu pažnju i dalje nije ni malo lepa priča...nadrljao sam. Ovu priču je, kasnije kada sam se oženio, ispričala i mojoj ženi, smejale su se a meni baš nije bilo smešno.

Bilo je to divno detinjstvo. Dan mi je pocinjao vrlo rano ujutru jer je Nana verovala da je jutarnji vazduh nesto najlepše. Kada bih ustao već me je čekao doručak a to bi bila bela kafa. Nisam smeo da izadjem na ulicu isuviše rano a to bi bilo dok ne prodje mlekadžija. Ja sam ga čekao jer me je on svako jutro vozio na čezama, ne daleko, samo do ćoška. Onda bi čekao da dodje pekar i donese hleb koji je još uvek bio vruć i Nana i ja bi podelili okrajak, nekad namazan sa mašću i posut alevom paprikom a nekad bez ičega. U mejuvremenu su klinci već počeli da se skupljaju na ulici pa bi i ja izleteo napolje uz Nanin povik ’’Nemoj daleko’’ a ja bi odgovorio ’’Neću’’ i otrčao da stignem druge klince. Na ćošku je bio jedan bife pa smo čekali da stignu konjska kola kojima je dostavljan led ili pivo. Kočijaš bi nas pustio da se vozimo a mi smo mu pomagali da nosimo table leda. Nekad bi otišli vrlo daleko od kuće i dok bi se vratili kući bilo bi vreme za ručak.

Ručak je bio tačno u 12 i cela familija je morala da bude za stolom, jelo se zajedno i živelo se zajedno. Posle ručka je bilo obavezno spavanje, ulice bi opustele i zavladal bi tišina. Nismo smeli da izadjemo do 3 sata posle podne.


Tako sam rastao do svoje jedanaeste godine kada je nastupila velika promena, velika prekretnica u mome životu.
User avatar
najzad
Posts: 229
Joined: 19 Jan 2013, 17:54

Re: KLINCI IZ MOJE ULICE

Post by najzad »

Nestrpljivo cekam nastavak, kroz tvoju sam se pricu prisecala vise puta na svoje detinjstvo, verno oslikavas to vreme
pa kao da sam bila tamo.Thanks.
User avatar
Zika
Posts: 690
Joined: 19 Aug 2012, 23:17
Location: Kanada
Contact:

Re: KLINCI IZ MOJE ULICE

Post by Zika »

Drago mi jer Najzad. Verovatno će biti i nastavaka. :ruzha:
Post Reply