Sta me pokrece?
Valjda Zivot, taj udah punim plucima, moje Bice koje zeli da se sretnemo u nasoj dimenziji, ljudi, svaki zivi stvor, Majka priroda, zvuci, boje, mirisi, osecaji, bliski ljudi i ljudice

, moja zelja da saznam vise, bolje, da budem bolja prema sebi..pa onda to ide dalje.
Hm...ljubav prema zivotu bi bio najkraci odgovor mozda, da se ne sirim sad
Slagala bih kad bih rekla da me samo moj sin pokrece, to bi mi zvucalo lazno, kao da sam preskocila sebe ne nekom stupnju. Nas dvoje se dopunjujemo. Naravno da ta ljubav prema detetu je najjaci ovozemaljski osecaj( i hvala bogi i univerzumu sto imam privilegiju da sam majka u ovom zivotu i svima koji to zele zelim da to ostvare)
ali on je neka druga vrsta motivatora u meni...to je vec nesto intimno.
Znaces ratnice, o cemu pricam, ja moju sestru nista nisam razumela, a htela sam, ona je rodila dete pre mene i pokusavala da mi objasni taj osecaj, to se recima ne objasnjava.