U više navrata sam došla u situaciju kada sam željela ispričati svoju «priču o buđenju», ali gotovo svaki puta sam odustala, iz nekoliko razloga… Jedan od razloga je taj da, u svojoj priči, ja ne vidim početak. Ne znam kakav uvod napisati, koje događaje istaknuti i kako ih objasniti, a da to čitateljima ima nekakvog smisla. Najiskrenije govoreći, kao indigo dijete, vrlo često imam osjećaj da je moje buđenje počelo onog trenutka kada sam se rodila. Oni koji su svjesni da slučajnosti ne postoje, i da su sve osobe i svi događaji na ovom svijetu povezani, znat će o čemu govorim. Mome buđenju prethodilo je puno raznih događaja koji su me na neki način «pripremali» za tu veličanstvenu eksploziju svijesti u meni. Stoga, i njih je potrebno ugurati u cijelu pripovijest, jer bez tih sitnih djelića cijela slika ne bi bila potpuna.
Kao dijete bila sam (i još uvijek sam) veoma osjetljiva, u svakom mogućem smislu. Iako mi ljubavi i brige drugih ljudi nije nedostajalo, iz nekog razloga sam od života uvijek očekivala više, misleći kako se ljudi ne vole i ne cijene dovoljno. Zbog svoje prirodne osjetljivosti na okolinu i njezino (ne)prihvaćanje, kao dijete sam vrlo rano shvatila da ću se, ako želim nekamo pripadati i biti dio neke cjeline, morati toj cjelini pokoravati i glumiti da sam nešto što nisam, kako bi me prihvatili. Iz tog razloga sam ubrzo ostavila dječja naganjanja po susjedstvu i odabrala samoću. Kao da me ta odluka «obilježila», u mom daljnjem sazrijevanju i življenju više sam puta nailazila na neprihvaćanje okoline i svoj ponovni odabir da budem sama, umjesto da budem dio cjeline. Cijelo svoje školovanje (osnovna i srednja škola) provela sam družeći se sa svega dvije-tri osobe, vrlo često pateći za popularnošću kakvu su druga djeca imala, a kakvu ja nikada nisam iskusila. Naravno da sam se pitala što nije bilo u redu sa mnom, i zašto je ljudima uvijek trebalo tako malo vremena da me krivo procijene i odbace, jer nikad nisam imala namjeru nekome nauditi ili odbiti nekome pružiti potrebnu pomoć. S vremena na vrijeme, ljudi koji su bili uz mene, počeli su mi otvarati oči. Ukazali su mi na moju osjetljivu prirodu i jednu duboko ukorijenjenu osobinu s kojom se veći dio svijeta općenito ne zna nositi, a to je – iskrenost. Istodobno, moja najveća vrlina i najveća mana, bila je iskrenost, navika da u svakom trenutku, neovisno o okolnostima, ljudima govorim istinu, htjeli ju oni čuti ili ne. (A naravno, većina se boji istine…) Što se tiče moga zdravlja u djetinjstvu, i po tom pitanju sam bila i ostala jako osjetljiva. Posjeti Hitnoj ambulanti za mene su nešto normalno, a brojne krvne i druge pretrage većinom su pokazivale da je sa mnom sve u redu. To mi se događa i dan danas. Umeđuvremenu, u kasnijem pubertetu, doživjela sam tri iznenadne smrti u obitelji, i iako sam se s njima znala nositi, nedvojbeno su na meni ostavile posljedice gubitka sigurnosti i oslonca, što su te preminule osobe za mene predstavljale. Osjećala sam se ranjivije nego ikad. (Da ne spominjem kako je to u meni pokrenulo bujicu misli o prolaznosti života i onome što dolazi nakon. Iako, još kao malo nevino dijete, znala sam pustiti koju izjavu u smislu: «smrt nije kraj, nakon toga duša nastavlja svoje putovanje», itd.)
Malo po malo, moj trenutak buđenja se počeo bližiti. Sasvim slučajno upoznajem osobu koja kao da je imala zadatak da me probudi, i relativno brzo s njom ostvarujem čvrst i blizak odnos. Tek mjesec ili dva nakon našeg upoznavanja, ja počinjem razmišljati o svemirskim prostranstvima, našem mjestu u univerzumu, dušama, snovima, itd. Uskoro s tom osobom doživljavam iskustvo u kojem sam se po prvi put u životu osvrnula oko sebe, pogledala svu živu i neživu prirodu koja me okružuje, i istinski bila zahvalna na onome što vidim. Tada sam prvi puta osjetila energiju kako teče kroz moje tijelo, i nakon tog iskustva nešto kao da je u meni «kliknulo», ja više nisam bila ista. Počela su moja razmišljanja o ljudskoj psihi, osjećajima, unutarnjim iskustvima, o svemu onome što mi dotad nije ni padalo na pamet… Iako tada nisam imala interesa za meditaciju, niti sam znala kako se meditira, u par navrata sam shvatila kako mogu zaustaviti svoje misli samo onda kada se koncentriram na dah. Spontano sam to počela činiti nekoliko sekundi dnevno, i ubrzo sam postala frustrirana shvaćajući da je taj glas u glavi poprilično teško utišati. Iako to tada nisam znala, zapravo sam počela biti svjesna svog EGA. Nakon toga uslijedila je jedna, naizgled slučajnost, ali iz moje perspektive to nije bilo slučajno. Jedno jutro sam se probudila, i po navici skuhala kavu te upalila Internet. Ne znajući što da radim, slučajno se sjetim naziva jedne trance grupe «Astral Projection» i odlučim proguglati taj pojam, jer nikad nisam za njega čula. I tu je započela moja svjesna transformacija, u punom smislu te riječi. To je bio zadnji dan mog «normalnog» života, i prvi dan mog «čarobnog» života. Počinjem se zanimati za snove, meditaciju, izvantjelesna iskustva, i tu se po prvi put susrećem s pojmom Indigo djeteta, i njegove obitelji, Ratnika Svjetlosti. Čitajući o indigo djeci, prepoznala sam sebe i kao da sam konačno dobila potvrdu da je sa mnom ipak sve u redu, ja nisam luda i nisam čudna, ljudi me ne odbacuju namjerno – to je jednostavno dio mog puta koji sam odabrala i to bih trebala prihvatiti.
Sve ostalo je povijest… Malo po malo počinjem prihvaćati život takvim kakav jest, ne odupirem se više patnji jer kroz nju spoznajem svjetlost, mir i ljubav. Ne odupirem se svađama i teškim iskustvima, jer to su lekcije, koje sam došla naučiti. Ne odupirem se više sebi i tome tko sam, jer znam da upravo takva trebam biti.
Ispričavam se ako sam razvukla priču, ima toga još, ovo je zapravo jako skraćeno…
Ja sam oduvek bila sanjar..imala sam predstavu vec sa 10 godina o svom zivotu 
)
