Nikada nisam bila jutarnji tip osobe. Da vam dočaram : ustajem u pola 7 a ćutim najmanje do 10. Pijem kafu na poslu i namrgođeno ćutim, na to su se navikli već svi ljudi koji su ikada u posljednjih 12 godina radili sa mnom. Ali od kad sam krenula odmah ujutro kad otvorim oči i dok još pospano ležim u krevetu sjećati se i ponavljati sve za šta sam zahvalna bez obzira koliko maleno ili logično bilo preporodila sam se. Ne da ne ćutim nego se i smijem. U pola 8 ujutro. Ljudi ne mogu da vjeruju
Čim otvorim oči budem zahvalna što sam se uopšte probudila, što imam krov nad glavom i šta za jesti, što mogu sama ustati iz kreveta, što imam posao, što pored mene u sobi spava prekrasni, zdravi i pametni mali dječak, što u sebi imam sve što mi je potrebno da budem srećna, što sam jaka i neovisna, što sam uspjela napraviti toliko toga u životu.... Lista je svakim danom sve duža a ja se sve bolje osjećam