Meni se desio juče jedan moj poseban način radovanja (na koji sam već i zaboravila), i podsetio me da sam u takvim momentima opet najbliza sebi.

Nije to bila ni stvar neke preterane sreće, nego tako jednostavno to izadje iz mene, i onda se počnem smejati, i tad nekako skapiram da se super zabavljam sama sa sobom (mada sam taj vid zezancije nekad i delila sa drugima, i bilo je ludo i nezaboravno hihihi).
E radi se o tome da obozavam da oponašam decu kako pevuše ali decu koja nemaju baš savršen sluh pa falširaju jaaako (išla sam celi zivotu u muzičku skolu i imam super sluh tako da je ta moja izvedba čista improvizacij,imitacija il šta već).
Počnem pevati neku dečiju pesmicu naaajjednostavniju i onda izfalširam najjstrašnije, al se kao ne predajem,ne odustajem tako falš je pevam do samog kraja. Naravno već na pola prasnem u smeh

i tako po ko zna koliko puta ( dok se ne umorim)

haha Eto, pa sad sumnjam da se iko ovako zabavlja al ko je zainteresvoan moze probati (kod kuće).
